Začitavanje: 'Risk'

Nekako s početka ove kalendarske jeseni, u internetskim se knjižarama pojavio novi roman Christiana Karlsona Steada jednostavno nazvan Risk. Hrvatska publika dobro poznaje i cijeni tog prekomorskog pjesnika, pisca i kritičara - ne samo zato što se često služi tradicijskim motivima i burnom poviješću svojih novozelandskih susjeda Hrvata, već i zato što je njegov poetički stil izuzetno privlačan izbirljivijoj domaćoj publici. Uz to, osamdesetogodišnji Stead, jedan od tek 25 počasnih Vitezova od Novog Zelanda (a viteštvo dijeli među inima i s Peterom Jacksonom) u zadnjih je nekoliko godina par puta boravio u Hrvatskoj na Festivalu europske kratke priče (kad ga je ponosno ugostila i Booksa), a 2010. je osvojio književnu nagradu Sunday Timesa za najbolju kratku priču 'Last Season's Man' o mlađem hrvatskom piscu koji odluči upropastiti karijeru svome starijem kolegi. Premda je priča prevedena i objavljena u utjecajnim dnevnim novinama više radi kurioziteta, u domaćim je književnim krugovima nasreću nitko nije čitao želeći prepoznati stvarne pisce u njenim likovima.

Risk je kraći roman o novozelandskom bankaru po imenu Sam Nola; početkom novog milenija razvodi se od žene, otkriva posljedice mladenačkih ludovanja Evropom, seli se u London pokušavajući srediti život i tako se nađe usred proturječnosti kapitalističkog srca tame; s jedne strane englesko društvo podijeljeno je zbog nepravednog iračkog rata i posve paranoično zbog prijetećeg, kasnije i ostvarujućeg terorizma, a Nola istovremeno radeći relativno banalan brokerski posao zarađuje ogromne bonuse u Cityju sluteći skoru propast tržišta financijskih derivativa kojima se bavi. Maglovito svjestan svog hrvatskog podrijetla, Nola sa zadovoljstvom prihvaća poziv na nekakvu ekonomsku konferenciju u Zagrebu kakvih je tih godina uistinu bilo brdo, i na kojima se znalo naći svakojakih biznismena, od dilera oružjem do evropskih bankara u potrazi za lakom zaradom na divljem istoku. "(...) Zagreb je posjedovao bečki šarm, koji je bio posljedicom njegove povijesti kao dijela Austro-ugarskog carstva. No, pomiješan s njime bio je znak kojeg je utisnula Titova vrsta socijalizma; masivni spomenici radnicima i partizanima, te državni stambeni blokovi, ružni i često na rubu propadanja." U zagrebačkoj se epizodi Nola prisjeća kratke, ali važne ljubavne epizode prilikom svog prvog boravka u Hrvatskoj sredinom devedesetih ("...život u novoj, neovisnoj državi pomicao se tih godina prema nečemu što bi u konačnici moglo biti nazvano normalnim..."), te usput obavlja nekakav sumnjivi poslić za svog londonskog šefa koji se kasnije ispostavi prilično lukrativnim. Stead se usput simpatično poigrava književnim referencama, pa mu se tako sporedni likovi prezivaju Joyce ili Bukowski, a Nolin kontakt u Zagrebu sumnjivi je Mađar prezimena Krasznahorkai.

Međutim, najzanimljiviji trenutak čitave knjige (ako je iščitavamo kroz domaći  ključ) jest kad Noli njegova kratkotrajna zagrebačka ljubavnica Maja prepričava priču svog domaćeg pisca koja se Noli usjekla u sjećanje i  izronila godinama kasnije. Stead je ukratko prepričava: radi se o beskrupuloznom akviziteru-prodavaču bezvrijednih kuharica i self-help knjiga koji dolazi u selo stradalo u ratu u kojem živi tek starčad. Ulazi na neka vrata i nalazi poluslijepog starca koji ga zamjenjuje za liječnika kojeg očekuje. Prodavač u trenu prihvaća zabludu, u drugoj sobi nalazi starčevu umrlu ženu, ali uvjerava starca da će mu žena ubrzo ozdraviti. Potom napije starog nekakvom domaćom brljom, nagovori ga da potpiše kupovinu knjiga, presvlači se u odjeću starčeve žene, nanosi šminku i pleše sa starim sve dok ovaj ne umre od sreće i zanosa. Prodavač položi tijelo starca pored žene i iz njenog novčanika uzima točan iznos, potpisuje im priznanicu i odlazi. Stead tad poentira: "Ta se priča Noli učinila kao metafora Hrvatske i njezinog rata – stvorila je vlastitu stvarnost, svoju vlastitu čudnovatu istinu i takva je ostala uz njega...". Stead na marginama pošteno navodi hrvatskog autora: radi se o Zoranu Malkoču i njegovoj nagrađenoj priči 'Kad sam bio bako Pila, mrtva, a u najboljim godinama' iz odlične zbirke priča Groblje manjih careva.

S obzirom na činjenicu da je nekoliko Steadovih djela prevedeno kod eminentnih domaćih izdavača, valja se nadati da će i Risk ubrzo osvanuti u domaćim knjižarama. Premda ipak manje poetičan nego ostali Steadovi romani (poput briljantnog Svi posjetitelji na obalu ili apokrifno biblijskog Zvao sam se Juda, da izdvojimo barem dva), Risk je, prostirući svoje epizode od francuske provincije, preko Berlina, New Yorka i Zagreba do Londona, vrlo uredna dijagnoza bolesti zapadnog društva početkom dvijetisućitih – deklarativno osjetljivog na brige i probleme manje sretnih nacija, a zapravo jednostavno svodivog na pohlepu, novac i sve ono što dolazi uz definiciju nama toliko omrznutog liberalnog kapitalizma. Ako pak novog Steada pročitamo koristeći Malkočevu priču kao ključ i projiciramo ga na ovdašnje društvo, očito je kako akviziteri Evropske Unije polako odlaze iz našeg polusrušenog sela, ples sa zvijezdama završio je ostavivši nas same, zbunjene, pijane, prevarene i opljačkane. Ali barem još nismo mrtvi.             

Božidar Pavlović
Foto: The Fayj (flickr)