Začitavanje: 'Pretresanje'

Julian Barnes. European Graduate School, www.egs.edu
Photo: Hendrik Speck, www.hendrikspeck.com, Source: flickr 

O Julianu Barnesu danas više nije potrebno govoriti. Da smo ovu kritiku pisali prije gotovo četrdeset ljeta, kad je ovaj mladi leksikograf odlučio zauvijek zaklopiti onu knjižurinu pod nazivom Oxford English Dictionary Supplement na kojoj je dotad vrijedno radio, te se hrabro otisnuti putevima neizvjesne sudbe pisca-slobodnjaka, dakle, da smo te davne 1972. godine o njemu pisali, teško bismo mogli predvidjeti u kojem će smjeru svoga nadahnutog pisanja krenuti taj, tad esejist, kritičar i kolumnist, a tek kasnije romanopisac. A krenuo je u dobrom smjeru, sve do nagrađivanog i hvaljenog romana Flaubertova papiga, i onda još nekoliko njih zbog kojih se zaista vrijedi povući negdje u osamu i tamo začitati. Ali, sve to opet skupa ničim, niti sadržajem, niti formom, nije nas moglo pripremiti na mogućnost pojave ovakvog zanimljivog trojca, kakvog nam je Barnes podvalio u svojem romanu, ili eksperimentu, zvanom Pretresanje (Celeber, 2001).

Kažem, podvalio, jer priča sama po sebi i nije osobita. Dvojica prijatelja i jedna djevojka. Naravno da će se obojica u nju zaljubiti, ili se barem nadmetati oko njezine naklonosti. Naravno da će ona biti kamen spoticanja u njihovom odnosu. I naravno da mi sve to slutimo već na početku knjige, strahujući pritom da smo u pravu, jer mi bismo nešto drugo, nešto drugačije, pa makar gledali i u njih dvojicu kako si međusobno ofiraju, dok ona ljutita čuči sa strane. Ali, ne, baš je tako, baš klišeizirano, ona se uda, najprije za jednog, pa ovaj drugi pati, pa onda za drugog, pa ovaj prvi pati. I što je tu sad posebno, pitate se već, razmišljajući bi li uopće nastavili čitati tu razvikanu knjigu, kad vam baš ni te prve stranice i nisu nešto – onaj Stuart je dosadan, onaj Oliver umišljen, a ona, ta Gillian, niš' posebno! (Što li uopće u njoj vide?)

I onda se odjednom dogodi!

Što je sad to, pitate se, i sami možda začuđeni, al' knjiga vam više ne ide iz ruke. I čitate je bez prestanka, i to ne samo zato što morate o njoj napisati kritiku, nego vas i živo zanima, što vam to sad opet ima za reći taj Ollie, pa Stu, pa Ollie, pa Stu, pa onda opet ona nemaštovita Gill. Fatalna li je ta žena! Samo sjedi u svom potkrovlju, i ne trudi se uopće, a sve joj se samo od sebe događa. Majka joj je kudikamo šarmantnija, a gle kako je završila! A tek taj Olliver i ta njegova francuština, prođe pola knjige dok se na njega priviknete, a na kraju vam još i nedostaje to njegovo isprazno blebetanje. A Stuart je tako uporno pažljiv, odmjeren i pošten da bi sigurno bio upamćen kao sasvim dosadni književni lik da nije, na sreću, odabrao takvog prijatelja i takvu ženu. Oni su sva pustolovina njegova života.

I onda se njih troje naizmjence pred vama (i samo vama!) jadaju, pretvaraju, ogovaraju, opravdavaju, obožavaju, opanjkavaju, omalovažavaju, strasno mrze i očajnički vole, a vi uživate u toj svojoj Božjoj poziciji, baš onakvoj kakvu vam je namijenio Barnes, dok sjedite gore na svom oblaku, tako važni i sveznajući.

I onda dođe kraj, a vama se ne da s oblaka!

A knjiga vam je toliko opčinila misli, da ćete posegnuti i za onom drugom, koja je slijedi, iako ne vjerujete u nastavke.

Što nam je to, zaista, podvalio Barnes?

Ono, već zaboravljeno, opasno zadovoljstvo čitanja!

P.S. U modernu literaturu vratio ga je Borges. Ali, on se ipak pripomagao fantastikom.

Karmela Špoljarić