Začitavanje: 'Povijest moje obitelji'

Dok Ivana Sajko u predstavi uz band izvodi tekst o ljubavi i terorizmu leđa joj čuva Rembrandtova Noćna straža. Nad romanom Povijest moje obitelji (Meandar, 2009.) priznate dramatičarke i književnice bdije Kleeov Angelus novus, na kojeg se referira na početku romana. Uplakana kreatura zemljanih tonova Waltera Benjamina neodoljivo je podsjetila na anđela povijesti koji ondje gdje mi vidimo slijed događaja vidi jednu te istu neprekinutu katastrofu.

Vremenski, Povijest je prequel Rio bara (Meandar, 2006.). Obuhvaća dulji komad vremena ("od 1941. do 1991., i nakon"), a glasne žene ustupile su mjesto tihim rezigniranim građanima. Povijest je povijest šutnje koja zaglušujuće zvoni. Profesorica koja mora uljepšavati povijest NOB-a i borac iste kojeg režim proglasi nepoćudnim postaju svjesni cikličnosti povijesti koju su davno zamagljivali mladenački ideali o dalje i bolje.

"Sloboda ispisuje najsvjetlije stranice naše povijesti, u tom stilu. I zato povijest preskače gore navedene rečenice. Sloboda mora zadržati nevino dječje lice i ne smije odrasti. Dala je časnu pionirsku riječ. Zaklela se da će marljivo učiti i raditi, razvijati bratstvo i jedinsto te ideje za koje se borio Tito. Na obljetnicama revolucije bosa maršira gradom i maše crvenim karanfilima. Onda karanfile zamjenjuje knjigom. Pa knjigu alatima. Pa alate oružjem. I više ne maše, nego puca. Tako je obećala. Sloboda umire mlada i zato neprekidno krvari. Netko treba ispirati tragove što kaplju po ispisanim stranicama i cure prema marginama. Štoviše, netko treba neprekidno kontrolirati nije li se razvilo i među redovima. Ukratko, netko treba iznimno pažljivo čitati."

Idejom revolucije zanesen je Ivan Goran Kovačić kad s trideset kreće u partizane, dok je Vjeko Afrić, glumac, mnogo trezvenije nastrojen, a Vlado Kristl u starosti raskrinkava laži režima. Osim osoba Sajko koristi i pop-događaje poput poplave iz 1964. ili Titove smrti i oko njih plete tihe grane obiteljskog stabla. Priča o tišini priča je i o Zagrebu, gradu koji je apatičan i nesposoban za revolucije.

"Ovo nije autobiografski roman niti roman koji zadire u neke intimne momente moje obitelji. S druge strane, to jest priča o jednoj obitelji koja može biti i moja", kaže u intervjuu Sajko. Povijesni fragmenti vješto su uklopljeni u tekst potkresane forme, koji je na mjestima hladan i artificijelan, no ukupni dojam popravlja autoričina inteligencija i zanatska izvrsnost.

Srđan Laterza
fotka: marilyn cvitanic (flickr)