Preuzetno bi bilo govoriti o nekakvom revivalu poezije na ovim prostorima. To što se konglomerat izdavača, države i udruženja pisaca iz mjeseca u mjesec muči da još jedan broj časopisa 'Poezija' ugleda svjetlo dana na hrvatskom tržištu, to što je Algoritam, jedan od najvećih izdavača pronašao u svojoj ponudi mjesto za biblioteku poezije i to što se o poeziji svako malo pojavi neki napis u tjednim novinama i na internet portalima ne mora značiti apsolutno ništa. No ne treba biti ni isuviše ciničan ili zloban te sva ova nastojanja unaprijed otpisivati potežući uvijek iznova staru priču o neprofitabilnosti i nekim Sizifovskim izletima u tržišni biznis.
Algoritam je u novu godinu ušao s novom bibliotekom – 'Na vrh jezika'. Dok se ostatak Algoritmovih biblioteka uglavnom bavi prozom (što domaćom, što stranom), ova je odlučila unutar svojih korica ponuditi mjesto poeziji. Startala je s tri knjige – knjigom Marka Pogačara Poslanice običnim ljudima, Olje Savičević-Ivančević Kućna pravila i knjigom Ljube Lozančić Slavlje na pučini.
Pogačar se hrvatskoj čitalačkoj publici službeno predstavio opsežnom zbirkom Pijavice nad Santa Cruzom (premda oznaku 'opsežna' ponešto relativizira činjenica da je nedavno objavljena kolosalna zbirka poezije Vesne Krmpotić u izdanju Profila) u kojoj se "predstavio kao zreo, autentičan, aktualan i plodan pjesnik" te je postalo samo pitanje vremena (i financijske solventnosti) kad će mu svjetlo dana ugledati neka nova knjiga.
Poslanice običnim ljudima na prvi su pogled neobičan poetski tekst, koji svojim skokovitim leksikom i kaotičnim slijedom motiva, referenci i aluzija odbija čitatelja koji se u svom tom konstruiranom kaosu ne uspijeva snaći. Jednom kad se na ovu leksičku barijeru naviknemo, pred nama se otvara kompleksan svijet referenci, aluzija i intertekstualnih poveznica koje samo čekaju kompetentnog tumača koji će ih sve postaviti na svoje mjesto. Odjednom neobičan jezik postaje savršeno prikladan Pogačarovom poetskom izričaju, a do maloprije kriptične i nerazumljive pjesme postaju čitljive balade koje progovaraju o svemu i svačemu.
Raspon tematskog interesa iznimno je velik, a proširenju značenjskog polja pripomaže i sigurno baratanje intertekstualnim strategijama, od klasičnih natuknica, književno-teorijskih referenci pa do onih koje se stavljaju u ladicu pod odrednicom 'pop-kultura' (tako na jednom mjestu možemo pronaći Ivu Lolu Ribara, Jana Palacha, Myamota Musashija i Beach Boyse). Govoriti o tome je li Pogačar snažni novi glas najmlađeg hrvatskog pjesništva (ili o nekoj sličnoj sintagmi) zahtijevalo bi daleko veće poznavanje recentne hrvatske poezije od onoga kojeg ja posjedujem. Ja vas jedino mogu pozvati na čitanje stihova koji svojom svježinom i domišljatim igrama riječi, bez zapadanja u banalne eksplikacije i kojekakve prefiguracije 'weltschmerza', sami po sebi, izvan svakog konteksta, predstavljaju ugodno iznenađenje (da ne kažem pravo otkriće).
Za kraj, dakako, pjesma:
Permanentna revolucija jezika ljubavne poezije. Umornim trockistima
Kako, godine 2007., pisati ljubavnu poeziju?
ovo je vrijeme gusto od ljubavi
svi nas, naime, umjereno vole.
teorija govori o potpunom izostanku kretanja.
tržište kaže: ako govoriš o ljubavi,
govoriš o bogu, ili obrnuto.
Pogačar misli: sve je bog = bog je ništa.
bombarder prepun opasnog zračenja.
ali negdje u kutku te ljubavi, kada je pritisneš uz zid,
izrasta nešto bezrezervno.
rezervat uzimanja i davanja.
i u njemu baobab čijom se krošnjom uspinješ k nebu.
na kraju znaš: jedina strašnija stvar od fašizma
je umjereni fašizam.
Matko Vladanović
'Hrvatski antifašistički strip' hvalevrijedan je projekt, velika slikovnica o jednom od najkrvavijih ratova u povijesti čovječanstva.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.