Začitavanje: 'Pokraj Jedenewa'

Noću, u plavičasto-bijeloj zaparenoj kuhinji, pažljivo dodirujemo vrč noktima, šum se utapa u Wasznarovom glasno pucketajućem imanju. Stojimo naslonjeni na peć, Marian i Anna na kuhinjska vrata, i brojimo do sto, i brojimo do tisuću i brojimo dok Marian ne poviče: Sad, bježite, pa bježimo za njim, posrćemo kroz vrt iza kuće i preko nasipa iza kuće u smjeru šume, u smjeru polja, i Antonina s malom Julijom na rukama ugane gležanj, i padne i plačući ostane ležati u krugu, koji smo u svibnju iskrčili u polju, stavi glavu među ruke, što bismo mogli vidjeti da se okrenemo, ali ne okrećemo se, trčimo dalje, trčimo u polje i mislimo: Ona pada, stavlja glavu među ruke, što bismo mogli vidjeti da se okrenemo, ali ne okrećemo se, trčimo dalje, trčimo u polje, mislimo: Trčimo, nijednom se ne okrenuvši za Antoninom. Marian ima dugi kuhinjski nož, nož za kruh. Tu i tamo odsiječe ono što nam stoji na putu, pa na sve četiri stižemo do čistine, pjevamo, svibanj je. Pjevamo i pjevajući odmatamo stolnjak na tlu, Marian stavlja svoj kuhinjski nož, nož za kruh u džep i postavlja kosu tako da Zygmunt ne može stati na nju. Marian legne i protegne se, on je velik, pokošeni krug dovoljno je širok za dugačkog Mariana, Antonina položi glavu na njegova prsa, Anna položi glavu na Antoninin trbuh i čuje kako se Julija koprca. Antonina dijeli hranu dok tiho pjevamo. Marian kaže: Lezite, želim vam pričati o lovu na škanjce, a tamo, u krugu koji smo u svibnju iskrčili u polju, mala Julija počne plakati dok je devetnaestero seljaka iz Jedenewa i veterinar iz Kradejewa, pjevajući, urlajući, svirajući, vuku.

Ovako pripovijeda Kevin Vennemann (1977.), novi wunderkind njemačke književnosti, u Pokraj Jedenewa (Novela Media, 2009.). U ovom je slučaju Jedenew u Poljskoj koju zauzimaju nacisti. Ali Vennemann vrlo jasno daje do znanja da Jedenew (njem. Jeden - svaki) može biti svugdje.

Fabula ovog romana, tj. duže novele, vrlo je jednostavna. Pokraj poljskog sela Jedenewa živi židovska obitelj. Otac je veterinar, a naslijedit će ga sin Marian, koji, preobrativši se na katoličanstvo, ženi Antoninu, djevojku iz obližnje kuće. Antonini i Marianu nedugo nakon vjenčanja rađa se Julija, mezimica Marianovih mlađih sestara. Marian i njegov otac zbog svinjske su kuge prisliljeni usmrtiti veliki broj svinja. Takav razvoj događaja ne sviđa se seljacima, pa i donedavno prisnom komšiji Krysztowczyku. Iskrsavaju optužbe za kolaboriranje s Rusima, a seljaci savršenu priliku za izravnavanje računa s obitelji židovskog veterinara vide u dolasku nacista.

Epilog je klanje cijele obitelji. Priča je mahom ispripovijedana u prvom licu množine. Pričaju je dvije tinejđerice, blizanke, Marianove sestre, skrivajući se u obižnjoj kućici na drvetu. Pripovijedanje počinje s Ne dišemo, a završava s Ne dišem, ocrtavajući tragičnu transformaciju pripovjedačkog subjekta: mi više ne postoji, na kraju je živa samo jedna od blizanki, kojoj se dah zaustavlja dok pred njom stoje susjed Krystowczyk i nacistički vojnici. Vennemannova/e pripovjedačica/e u svojim dugim rečenicama govore samo u prezentu. Unutar pojedine rečenice koegzistiraju sada i onda, fikcija i tobožnja realnost, kao da pripovjedačica/e usred svojeg izlaganja upadaju u prostorvremensku crvotočinu. Pripovjedački subjekt, očekujući gotovo sigurno tragičan kraj, daje glas mrtvim članovima svoje obitelji pričajući njihove priče. Članove svoje obitelji ponekad idealizira, kao da im želi odati posljednju počast, a tekst vrvi ponavljanjima koja djeluju poput djetinjastih i naivinih refrena koji ne mogu zakriti kobnu realnost. Jedenewsko sada toliko je strašno da se bježi u veselu prošlost, u očeve priče, u znakovni jezik. Tijek svijesti kojim vlada čudnovata tekstualna alkemija iskaz je djevojke uma spaljenog blizinom smrti. Uzimajući u obzir da je Vennemannov jezik potpuno suvremen, možda se radi i o iskazu preživjele u svojim osamdesetima, uma nagriženog demencijom.

Mladi njemački pisci ne posežu često za holokaustom, strahujući vjerojatno od mogućnosti eksploatiranja teme. Iako ovaj roman djeluje kao vrlo realan iskaz, kao da je sam autor iščekivao smrt u kućici na drvetu, Vennemann je vrlo svjestan da njegov stil utječe na temu koju obrađuje:

Otada, čak i danas još uvijek, međusobno si čitamo tu priču iz knjige, iako već godinama znamo da nam tata priča tu priču iz knjige, iako već godinama znamo da nam tata priča tu priču, koja nije njegova, toliko često kao da je njegova. To nam ne smeta. Jer sve što se događa kod nas pokraj Jedenewa je priča, zaključujemo i odlučujemo, savjetujući se oko toga kako nadalje postupati s čiunjenicom da tatina priča uopće nije njegova, da on samo ponešto krade i sklapa svoju priču, da ništa ne znamo o njegovoj pravoj priči pa tako ne znamo ni kako je zapravo došao na imanja pokraj Jedenewa, ali odlučujemo da je za nas ta priča, koju on tu i tmao krade i sklapa, njegova priča, kao što je i sve ostalo oko nas samo priča koja, jednako kao i i tatina, može biti izmišljena. Koju pamtimo i čuvamo ili zaboravljamo, ili nekada prepričavamo, ili koje se sjećamo samo za sebe, jednom, dvaput, češće,  i koju možemo zaboraviti ako želimo ili moramo ako ništa drugo nije moguće. Ali koje se uvijek moramo sjećati i sjetiti se posljednji put ako nam, kako odlučimo, ne preostaje ništa drugo.

Preočita je poruka da je Jedenew generičko selo koje može biti svugdje, kao i susjedi i nacisti. Takav prenaglašen metaforički okvir u kombinaciji s jednostavnom fabulom tragične poljske epizode i u kontrastu s dezorijentiranim i prestravljenim pripovjedačkim subjektom, ukazuje na apsurdnu ljudsku osobinu da, iako smo ih svjesni, iz svoje prošlosti ne izvlačimo pouke. Dok je MI glupo, JA uvijek mora patiti vrlo stvarno i opljivo.

Srđan Laterza