Začitavanje: 'Nostalgija'

Mircea Cărtărescu, Nostalgija (Meandarmedia, 2013 – Zagreb, prijevod – Luca Ioan Frana, Marina Gessner, Ivana Olujić)

Posljednjih godina imali smo prilike upoznati se s novim valom u rumunjskoj kinematografiji koja je, kako se to često kaže, preko noći, postala jedna od najuzbudljivijih u Europi. Prvo su se pojavili na festivalima, onda u kinima, da bi na koncu, čak i na HTV-u prikazali ciklus od 4 ili 5 filmova i to redom mlađih rumunjskih autora.

U svijetu književnosti cijeli taj proces odvija se znatno sporije. Govorimo, dakako, o takozvanim malim književnostima, malim jezicima koji vrlo teško prelaze granice matičnih država. Istu sudbinu dijeli i hrvatska književnost, prevodi se malo, obično u mizernim nakladama i sa zakašnjenjem od nekoliko godina do nekoliko desetljeća.

Nostalgija Mircea Cărtărescua objavljena je 1989. godine, a necenzurirana verzija četiri godine kasnije. Dvadeset godina poslije možemo je napokon čitati i u hrvatskom prijevodu. Nema veze, bolje ikad nego nikad. Nostalgija je jedno od onih djela koja zaslužuju biti prevedena na sve jezike svijeta, a njegovoj neospornoj književnoj vrijednosti vrijeme ne može naškoditi.

Je li ovdje riječ o zbirci kratkih priča, pripovjedaka, novela ili romanu satkanom iz pet dijelova od kojih svaki može funkcionirati kao cjelina – nije važno. Prvi i posljednji dio ('Ruletist' i 'Arhitekt') zauzimaju svaki po 30 stranica, drugi ('Mendebil') 40, treći ('Blizanci') 130, dok na četvrti dio ('REM') otpada oko 160 stranica.

Zajedničko im je mnogo toga. Jezik prije svega – jezik koji je na trenutke toliko bogat i gust da bi ga mogli usporediti s najboljim djelima magičnog realizma. Potom način pripovijedanja, struktura koja podsjeća na vrtlog – iz jedne priče izvire druga, iz nje treća i tako redom. Cărtărescu to radi rijetko viđenom lakoćom ne gubeći se ni na trenutak u toj džungli. Iako se sve priče odvijaju na jednom te istom prostoru, u živopisnim bukureštanskim ulicama i kvartovima, čini se da one obuhvaćaju brojne svjetove da bi u velikom finalu, u posljednjoj i meni osobno najdražoj priči, zahvatile cijelu galaksiju i napokon  - cijeli svemir.

'Arhitekt', posljednja dionica Nostalgije, jedna je od najluđih, najsmionijih i najzabavnijih priča koju sam ikad pročitao. U 'Arhitektu', Cartarescu kao da je odlučio provjeriti dokle se uopće može ići kad mašti pustiš na volju – i ide do kraja. Prelazi sve granice i odlazi na područje gdje je malo koji pripovjedač dospio.

Već u 'REM-u', noveli koja prethodi 'Arhitektu', uvjereni ste da je autor umijeće pripovijedanja doveo gotovo do savršenstva poigravajući se strukturom kao što se mačka poigrava s mišom (ili nekim drugim glodavcem sitnog zuba), a onda, u finalu, nadmaši to na peterostruko manjem prostoru.

Nostalgija je djelo čudesne ljepote. Književnost u svom najboljem izdanju, poslastica čak i za one najzahtjevnije. Nadamo se da će uskoro uslijediti prijevodi drugih djela Mircea Cărtărescua, velikog fantaziste rumunjske i europske književnosti.

U međuvremenu – s dužnim poštovanjem skidamo šešir.

F.B.