Začitavanje: 'Moć muha'

Pokušat ću, doktore. Ali ne volim uspomene. Gade mi se. Kao i podgrijana jela.

Ipak, pripovijedanje muzejskog vodiča (čije ime u romanu ne saznajemo), opsjednutog likom i djelom Blaisea Pascala, nudi rijeku sjećanja, mahom gorkih, koja opisuju događaje koji prethode njegovom kriminalnom djelu. U formi iskaza sucu i razgovora sa psihijatrom i bolničarom, roman Moć muha (La puissance des mouches, 1995) francuske spisateljice Lydie Salvayre, u izdanju mlade izdavačke kuće Aora, donosi ispovijed mizantropa koji objašnjava zašto je počinio kriminalno djelo radi kojega je u zatvoru. Čitatelj tijekom cijelog romana zna da je glavni lik počinio ubojstvo, ali može samo naslutiti tko je zapravo bio ubijen.

Svi posjetitelji, svih rasa i svih vjera, uvijek su fascinirani Pascalovim nazubljenim pojasom. Kao što su i inače fascinirani predmetima vezanima za razvrat i seksualnom opremom koja dolazi iz inozemstva. (...)  Pascala je, nadodao sam, zabava užasavala. Užasavala ga je. Zabava postoji, gospodo, samo zato da zaboravimo koliko smo maleni. I smrtni. To je samo prašina, nastavio sam, koju bacamo smrti u oči. To je samo djelić ništavila manje u vječnosti ništavila.

Život anonimnog junaka Moći muha obilježile su dvije figure: junakov otac i Blaise Pascal. Prvi mu je obilježio djetinjstvo nasiljem, a drugi ga je opio svojom logikom. Na kojih dvjestotinjak stranica taj nam glavni junak razlaže anatomiju svoje mizantropije, govori o uvjerenju da mu je majka umrla od boli koju joj je nanio njen muž, tj. njegov otac i secira vlastiti disfunkcionalni brak, smatrajući svoju ženu žrtvom ovisnom o emocionalnom vezivanju.

Volim li je ili ne volim, to je pitanje posve obuzelo moju ženu, čija je neutaživa potreba da je utješim nadjačala bojazan da će me naljutiti. Volim li je ili ne volim, bio sam posve nesposoban odgovoriti na jednu takvu isključivost.

Dakle danas sam, kada me sudbina zatvorila u ova četiri zida, skloniji misliti, gospodine Jean, da sva ljudska nesreća dolazi upravo od toga što čovjek ostaje zatvoren, zarobljen u krilu svoje majke, što su mu i tijelo i duša u okovima nagona da sam sebe zatupljuje, što je dobrovoljni zatvorenik svojih malenih prijenosnih zatvora i drugih, prostranijih, koje dijeli sa svojom stokom.

Konačno, nakon što izgubi posao i otiđe u Pariz, gdje ostaje bez novca, anonimni se pripovjedač odlučuje obratiti vlastitom ocu za pomoć. Nastavak, doktore, znate i sami, posljednja je rečenica romana koja čitatelja ostavlja sa zlokobnom slutnjom da je junak ubio vlastitog oca da mu se osveti za svu bol koju je nanio njemu i majci.

Vi ste Španjolac, gospodine suče? Kao i ja. To je u životu pravi hendikep. (...) Jedan pisac, čijega se imena više ne sjećam, izjavio je na televiziji: Francuski jezik treba spremiti u kutiju za nakit. Da bi ga se vadilo za blagdane, dodao sam ja na glas.

Lydie Salvayre, više nego dobrodržeća šezdesetdevetogodišnjakinja, predstavila se Booksinoj publici u listopadu. Potječe iz obitelji španjolskih izbjeglica, koji su se dugo nadali vratiti u rodnu Španjolsku koju su napustili bježeći pred Francovim režimom. Iz knjiga se naučila lijepo se izražavati na književnom francuskom iz kutije za nakit, a iz roditeljskog doma vuče bučnu, vulgarnu i sangviničnu retoriku. Studij književnosti napustila je radi onog psihijatrije, a u dugogodišnjoj psihijatrijskoj praksi naslušala se svega i svačega. To sve i svašta nezadrživo se razlijeva kroz njene kratke rečenice.

Mržnja je, gospodine Jean, nesposobna rasuđivati. Glupa je poput muha. (...) Ona me čini različitim. Ona izoštrava moju inteligenciju i moje osjete. Zbog nje sam starac -dijete, dijete bez djetinjstva, činjenica na koju se bedasto ponosim. Ipak, moja se mržnja s vremenom uspavljuje. Jer vrijeme na mržnju, kao i na ostale osjećaje, ima golemu uspavljujuću moć. I ako jednoga dana budem mogao sročiti stravičnu hipotezu da je moj otac polako ubio moju majku, bit će to zato što se moj duh oslobodio sve mržnje, zato što može slobodno misliti.

Srđan Laterza