Začitavanje: 'Lulu, oslobođena'

Na plećima superheroja (ili barem heroja) leže teške zadaće koje umjesto njih nitko drugi ionako ne može obaviti. Prebogati zlikovci danonoćno rovare u svojim tehnološki superiornim nastambama sanjajući uglavnom isti san – kako pokoriti svijet. Na raspolaganju imaju silne resurse, cijele vojske i najmoćnija oružja. Protiv njih ne pomažu hitne rezolucije UN-a i vojne intervencije NATO snaga. Nema tog Busha ili Obame, Merkelice i Camerona koji bi mogli stati na kraj zlikovačkim planovima. Eto, zato nam trebaju usluge superheroja. Samo oni, i to uz nemalu muku, mogu uspostaviti prijeko potrebnu ravnotežu između dobra i zla. Da ih nema sad bi, evo, ćaskali sapeti u lancima, usput kopajući kanale ili rušeći sekvoje po 16 sati na dan. Iskreno, čisto sumnjam da bi nam uopće bilo do ćaskanja. Samo zahvaljujući Robertu Downeyju Junioru, Scarlett Johansson, Chrisu Ewansu i mnogim drugima prije njih, možemo punim plućima udisati zrak slobode. Dok su oni na straži nitko nam ništa ne može. Osim globalnog recesijskog sunovrata (problemi te vrste nisu u domeni superheroja).

Trebaju nam heroji. Oni su najbolji, uz njih je bilo lakše odrastati, a i danas, kad su nam razbili gotovo sve iluzije iz djetinjstva, a mi se preko noći našli s gomilom novih računa na kuhinjskom stolu koje žena slaže ispred sebe kao da su tarot karte, pa pokušava iščitati iz njih što nas još čeka u budućnosti – i danas nam trebaju priče o herojima. I nije nužno da to uvijek bude Hulk, Batman ili Iron Man, može, brate, i Mario Mandžukić ili Nikica Jelavić. Jer za popizdit je 24 sata živjeti stvarni život. Moraš malo bit iracionalan, vjerovati u čuda i slično.

S druge opet strane – treba nam i Etienne Davodeau. Da nam ispriča priču o Lulu, nezaposlenoj četrdesetogodišnjoj majci troje djece, ženi koju muž već dugo naprosto podrazumijeva, o Lulu, pripadnici onog plemena kojeg je Judith Guest još prije trideset godina nazvala jednostavno – Obični ljudi. Poslije će Robert Redford po njenom romanu režirati istoimeni film, osvojiti s njim četiri Oscara i još mnoge druge nagrade, ali pustimo vremešnog plavušana i vratimo se Lulu.

Lulu, oslobođena (Fibra, 2012, prijevod – neponovljivi Darko Macan) dvodijelni je i luksuzno opremljen crtani roman Etiennea Davodeaua kojim Fibra još jednom potvrđuje da moto 'samo dobri stripovi' nije bilo puko obećanje, jedno od onih kakva se obično daju na počecima, dok su izdavači još prepuni entuzijazma i velikih planova. Fibra ni milimetra ne odstupa od zacrtanih planova i to bez ustezanja valja reći: Ta ekipa posao i dalje radi uz veliku dozu ljubavi prema stripu. No, vratimo se Lulu.

Nekad je Lulu bila tajnica u jednom malom poduzeću, onda se udala, došla su djeca i kako to već biva – nije se moglo na sve strane. Posvetila se obitelji i godine su samo proletjele, najstarija kći već ima šesnaest, a Lulu, ona se najednom našla pred provalijom srednje dobi, na rubu petog desetljeća života. Onaj pomalo uznemirujući osjećaj da su najbolje godine iza nje tjera ju da se trgne, ponovo pokuša zaposliti negdje i na koncu – da se makne iz dobrovoljnog kućnog pritvora. Nitko, međutim, ne izgara od želje uposliti ženu njenih godina i nakon tko zna kojeg poražavajućeg razgovora, Lulu je dosta svega. Umjesto da se kao i obično odmah vrati doma ona nazove muža i kaže mu da će doći sutra. Nema volje raspravljati s njim, u prvom hotelu uzme sobu i tako počinje najveća avantura u njenom životu.

Kad ti 'srce nije na mjestu' jedna nesvakidašnja odluka dovest će do poznanstva s trgovačkom putnicom koja će Lulu potaknuti da ispriča svoju životnu priču, priča će opet završiti poražavajućom istinom ("Koji put pokušam zamisliti što me još lijepoga čeka u godinama koje dolaze… i ne nalazim ništa.") i Lulu će se već sutra naći na putu prema obali svakim trenom se udaljavajući od kuće, od djece i muža, od same sebe kakva je još jučer bila.

Nema plan, ne zna kamo će i što točno traži, ali ide, korača pustim plažama s ruksakom na leđima gledajući more kako se tamo daleko spaja s nebom, osluškuje tišinu. Ispred nje otvara se novi svijet – možda okrutan i zastrašujući, ali nije važno. Osjećaj slobode tjera je naprijed.
Rutina je sigurnost, ali rutina je i polagano umiranje i zato ljudi, ponekad, baš kao Lulu, stavljaju sve na kocku da bi pokušali ponovo preuzeti kontrolu nad vlastitim životom. Davodeau progovara točno o onim stvarima o kojima rijetko sami progovaramo ili čak želimo slušati. Sloboda je teška tema, sloboda da živiš životom vrijednim življenja – to je gotovo tabu tema. U 'pristojnom' svijetu o tome se ne razgovara, ne započinješ, barem ne naglas, razgovarati s bližnjima o tome jer će ti reći da si 'prolupao'. Lulu je pukla, Lulu je, brale, ošla na kvasinu, što se to, do sto đavola dogodilo s Lulu, a do jučer je bila normalna žena?

Jasno, Lulu, nije pukla. Kasnije će to, pripovijedajući njenu nevjerojatnu priču, shvatiti i obitelj i prijatelji. Ono što ih je uznemirilo upravo je sloboda od koje se danas odustaje lakše nego od para poderanih cipela. Izgradili smo utvrde i zatvorili se u njih, počeli smo sami sebe uzimati zdravo za gotovo i logično, točno tako će nas, zdravo za gotovo, doživljavati i naši najbliži – djeca, žena, muž, prijatelji, svi. Ponovno osvajanje slobode najvažniji je korak koji čovjek može učiniti u svoju korist i točno to učinila je Lulu i ne znajući u početku što zapravo čini.

Lulu, oslobođena Etienna Davodeaua zapanjujuća je priča o gotovo poraženoj ženi koja je smogla snage upustiti se u jednu tako veliku avanturu kao što je ponovno osvajanje vlastite slobode. I upravo je to jedna od posljednjih velikih i nedovoljno istraženih tema – sloboda, riječ koju smo od pretjerane upotrebe toliko izlizali da smo zaboravili njeno pravo značenje. Davodeauova Lulu s običnom iznošenom smeđom jaknom i jeans hlačama, borama na namrštenom čelu, pramenovima kose koji neposlušno vijore na vjetru, zabrinutim i zbunjenim, ponekad prkosnim pogledom i srcem većim od autobusa osvojit će vas kao malo koji ženski lik. Lulu, oslobođena, novi je tip heroja.

F.B.