Začitavanje: 'Kolebanje smrti'

"Pazi što želiš jer bi ti se to moglo ostvariti." Ta mi se poslovica uvijek činila pomalo nerazumljiva: ako nešto želiš, ostvarenje ti može donijeti samo sreću. No, da stvari nisu baš tako jednostavne, pokazuje i roman Kolebanje smrti (V.B.Z., 2009., preveo Dejan Trdak) portugalskog nobelovca Joséa Saramaga. Kako su njegova djela često utemeljena na fantastičnim pretpostavkama (Ogled o sljepoći, Godina smrti Ricarda Reisa), tako i ovaj roman počinje nemogućim izravnim ostvarenja najveće želje čovječanstva: besmrtnosti.

Prvog dana jedne godine, ljudi u neimenovanoj kraljevini naprosto prestanu umirati. Iako val nezapamćenog oduševljenja sve preplavljuje, neki već na početku shvaćaju kako za to baš i nema razloga. Ljudi ne umiru čitavih sedam mjeseci, i za to vrijeme država pada u najveću krizu u povijesti. Vlada ne zna što da čini, katolička crkva je u bezizlaznom položaju – ako nema smrti, nema ni usrksnuća, pa ni Crkve – pogrebnim zavodima propada unosan posao. Ljudi, suočeni s ostvarenjem svog sna, dovijaju se na najrazličitije načine da riješe problem brzorastuće populacije starih i bolesnih, odnosno onih koji su između života i smrti. Vidjevši da njezin eksperiment nije uspio, među ljude će stupiti i sama smrt…

Poslovica s početka teksta najednom postaje posve jasna: ljudska želja za besmrtnošću ne sadrži 'stavku' o trajnoj mladosti i zdravlju, već samo želi ukinuti smrt. Saramago u ovom romanu naprosto dosljedno izvodi konzekvence iz besmrtnosti, pa ostvarenje najveće želje postaje noćna mora. Ljudi tako nisu zapravo oslobođeni smrti, već se rađaju, rastu i stare, a onda slijedi vječno umiranje, što je mnogo strašnije od same smrti. Jasno je da Saramagovo djelo nije filozofska rasprava, iako se bavi važnim filozofskim problemom. Upravo mu književnost daje mogućnost da natjera čitatelja da se zamisli nad svojom čovječnošću i prolaznošću, te da ih ponovno promisli i promijeni ustaljena mišljenja, recimo o smrti kao najvećem zlu. 

U prvom dijelu romana autor se prvenstveno bavi stanjem koje nastaje nakon obustave umiranja, pa se opisuje kako na to reagiraju ljudi, institucije poput crkve i države, filozofi, teolozi, zaposlenici pogrebnih zavoda i kriminalci, odnosno maphia, koja iskorištava situaciju ilegalno prevozeći stare i bolesne u susjedne zemlje, u kojima se i dalje 'normalno' umire. Time je smrt prikazana kao uvjet čovječnosti, a izrazitim ironičnim tonom izbjegnuta je uobičajena ozbiljnost koja prati takve teme. Sveobuhvatna ironija, koja ne zaobilazi nikoga, omogućava stvaranje izuzetno zabavnog i duhovitog romana. Ironično se prikazuje i sama smrt, koja se potpisuje malim slovom jer je ona samo mala smrt zadužena za ljude, a nikako ne apsolutna smrt, koja bi onda zaslužila i veliko slovo. Drugi dio romana usredotočuje se na, da tako kažemo, osobu smrt: ona dolazi među ljude kao prekrasna tridesetšestogodišnja žena i doživljava nešto potpuno neočekivano, zaljubljuje se.

A kako je predmet njene ljubavi jedan glazbenik, Saramago izrazu ars longa, vita brevis daje posve novo značenje. Smrt, čovječnost, umjetnost, glazba i ljubav: sve se one isprepliću u pripovjedačevoj ironiji, da bi roman na kraju na neki način ponovno bio na početku. Tako stvoren pripovjedni krug, omiljen u postmodernizmu, razbija tradicionalno shvaćene pojmove početka i svršetka romana, a onda i života samog.

Moglo bi se postaviti pitanje: tko to uopće može ironizirati čovjekova 'zadnja pitanja'? To može pripovjedač koji ironizira i samog sebe. Kolebanje smrti, naime, pripovijeda neko neidentificirano 'mi' koje predstavlja izrazito nepouzdanog, autoironičnog pripovjedača koji se muči s pisanjem, priznaje vlastite greške bez konačnih ispravaka i proturječi sam sebi. Stil romana tipičan je za Saramaga: pisan je vrlo dugim rečenicama, nema upotreba navodnika u upravnom govoru, a nema ni velikih slova, osim na početku rečenica. Te pak osobine navode čitatelja na neobičnu pomisao o pravom identitetu pripovjedača. Pisma koje smrt upućuje čovječanstvu također nemaju ni velika slova niti navodne znakove. 

Kriju li se možda iza pripovjedačkog 'mi' različite smrti: ona zadužena za čovjeka, pa zadužena za životinje, i ona apsolutna? To mora odlučiti svaki čitatelj ovog iznimno književno vrijednog romana.

Vesna Solar