Začitavanje: 'Jonathan Strange & g. Norrell'

Svaka rasprava o fantastičnoj književosti najčešće počinje s J.R.R Tolkienom i pomalo izlizanim Gospodarem Prstenova, trilogijom koja je predstavila čarobnjački soj vrlo stereotipno: oni su stari, mudri, tajanstveni i obavezno bradati. Također, nisu ljudska bića, već nešto što Tolkien opisuje nalik anđeoskim bićima izmaštanima iz bogatih vrela nordijske mitologije. Njihov najbliži i mnogo stariji literarni rođak je Merlin, Otočanin s keltskim pedigreom, potomak smrtne žene i demonskog inkuba od kojeg je naslijedio svoje moći. Ovakve predodžbe o čarobnjaštvu i čarobnjacima napokon razbija još jedna Engleskinja J.K. Rowling. Njen Harry Potter možda ne može uzgojiti zelotsku bradu, ali postaje puno bliži običnim smrtnicima: ima mnoštvo uobičajenih mana i lako osvaja srca najmlađih čitatelja. I dok Rowling opisuje različite čarobnjačke-nacionalne škole, Susanna Clarke u svom omašnom romanu Jonathan Strange & g. Norrell (Vuković&Runjić, 2004.) magiju ljubomorno rezervira samo za Engleze i Engleskinje. Čarobiranje postaje nešto poput popodnevnog čaja s mlijekom ili ćaskanja o vremenu, ali ujedno i mračnije nego ikad prije. Moć više ne dolazi od kvazi bogova starog Sjevera, niti se uči u ogromnom, gotičkom dvorcu između utakmica metloboja i škicanja riđokosih djevojčica, već sad pripada paralelnim, neistraženim svjetovima vilenjaka i Pakla. Dakako, pravi čarobnjak još uvijek mora provesti dobar dio svojih dana i noći u potrazi za knjigama i izgubljenim urocima, jer je magija u Engleskoj Susanne Clarke skoro pa izgubljena, a kad dodamo da se priča odvija za vrijeme napoleonskih ratova i već opjevanog ludila kralja Georga III., jasno vam je da se radi o pravoj poslastici alternativne povijesti i fantastične književnosti.

Iza Jonathana Strangea & g. Norrella stoji više od deset godina pisanja i istraživanja za što Clarke priznaje da je vrijeme u kojem se izgradi katedrala ili odgoji dijete, ali da nije bilo tako Strange & Norrell ne bi bili ni upola tako sjajna knjiga kao što jest. Ozračje početka devetnaestog stoljeća vrlo je vjerodostojno, a London i provincija upravo onakvi kakvim zamišljate poprište horor romana, iako to ovaj u suštini nije. No magija, čudno povezana s pojavom bezimenog Kralja Gavrana, zahtijeva opasne ustupke, a ponekad i ples između zdravog razuma i ludila, pa izgleda kao nešto o čemu bi radije samo čitali. To, izgleda, ne vrijedi za Otočane. G. Norrell je posljednji čarobnjak koji zna prakticirati magiju, no umjesto širenja tog znanja njegova je misija upravo suprotna: onemogućiti ostale da nauče čarati.  Planove će mu pomrsiti prirodno talentirani Jonathan Strange za kojeg Clarke kaže da u sebi nosi nešto Byrona i Valmonta iz Opasnih namjera.

Svi čarobnjaci Susane Clarke samo su ljudi: g. Norrell je čangrizav i ekscentričan, rijetko kad plemenit, često bezobziran; Strange je arogantan i ciničan, ali istovremno i privlačan, a tu je i ostatak galerije likova među kojima zloglasni i već spomenuti lord Byron te slavni vojvoda od Wellingtona. Ali nisu samo Englezi pomalo ćaknuti, jednako su nepredvidljivi autoričini vilenjaci: prelijepa stvorenja bez morala, milosti ili sažaljenja s kojima će Norrell i Strange jedva izaći na kraj.

Sussana Clarke je priznala da je njena namjera bila napisati vrlo englesku knjigu, te kako je za nju osobno Engleska čarobno mjesto. U ovom slučaju magija bi mogla biti stvarna: vratila se iz inozemstva jer se osjećala sposobnom pisati samo u Engleskoj. Možda su uistinu zato najpoznatiji čarobnjaci stvoreni baš u britanskim glavama, no kako bilo, i Clarke će se uskoro pohvaliti ekranizacijom svoje knjige. Film je najavljen za ovu godinu, a Susanna Clarke je najavila novi roman smještan u istom svijetu i ponovni susret s nekima od starih likova. Mi se nadamo da će u našim rukama biti prije 2020.

Katarina Brbora