Začitavanje: 'Ja'

Ministerium für Staatssicherheit (Ministarstvo državne sigurnosti) bivšeg DDR-a utemeljeno je 1950. godine i djelovalo punih četrdeset godina. Zloglasni 'Stasi', Ministarstvo straha i tjeskobe, vrlo efikasno zagorčavalo je život svima, pa čak i sebi samima, odnosno svojim vlastitim špiclovima, špijunčinama i špijunčićima. Stvoren je dojam da nema živog čovjeka koji ne motri na nekoga i na kojega, isto tako, netko ne motri. Nije, jasno, bilo moguće prisluškivati sve telefone i razgovore u zemlji, pratiti baš svakog čovjeka, zaviriti za baš svačiji stol po kafanama i slušati što razna društva pričaju. Nije bilo ni potrebno – dovoljno je stvoriti dojam sveprisutnosti, raspiriti strah, sumnjičavost, osigurati uvjete u kojima će ljudi hodati pognute glave i razgovarati ispod glasa. Kao što smo i na ovim prostorima imali prilike uvjeriti se, kako u doba SFRJ, tako i u samostalnoj državi, naučili smo odavno lekciju – neprijatelj nikad ne spava. Ne spava vanjski, ne spava unutarnji neprijatelj, a tko zna, možda neprijatelj čuči u svakom od nas, a da toga nismo ni svjesni. Nikad se ne zna!

Valjalo je zato imati širom otvorene oči i naćuljene uši, i također, kao i taj često ili najčešće nevidljivi neprijatelj, biti budan od 0-24. Biti prisutan svugdje i uvijek. Za to su služila i služe sva ta ministarstva. Da nas čuvaju od nas samih, od pokvarenih misli, sumnjive proze i još sumnjivijih stihova, od neprijateljske djelatnosti svake vrste.

Securitate, NKVD, Stasi, UDBA desetljećima su bdjeli nad sigurnošću svojih građana. Sve te službe djelovale su po istom kalupu razlikujući se tek u detaljima. U velikom broju slučajeva prisluškivani i uhođeni bili bi usred noći izvučeni iz kreveta i privedeni, potom ispitivani do iznemoglosti, psihički i fizički zlostavljani, deportirani u najudaljenije krajeve zemlje, razne Gulage, Gole otoke i Nedođije gdje su godinama i desetljećima ležali u mračnim, vlažnim ćelijama, radili teške fizičke poslove ili naprosto bili likvidirani bez ičega što bi barem izdaleka podsjećalo na pošteno suđenje.

Strah i paranoja vladajućih partija, struktura i djelovanje pripadajućih službi koje u mnogim detaljima neodoljivo podsjeća na prizore iz Kafkina Procesa nije samo karakteristika bivših komunističkih režima. Najrazličitijim oblicima psihološkog rata protiv vlastitih građana svjedočimo i danas bilo da je riječ o otvoreno nedemokratskim društvima ili o onima za koje nam besramno lažu da su primjeri demokracije. Metode su drugačije, sofisticiranije i možda ne tako očigledne kao nekad u DDR-u i srodnim režimima, ali raznorazne tajne službe i dalje rade punom parom pritom se smijući u lice tamo nekakvim 'ljudskim pravima' i 'slobodama'.

Roman 'Ja' nagrađivanog njemačkog književnika Wolfganga Hilbiga objavljen 1993. (Fraktura, 2012., prijevod – Helen Sinković) govori nam o mladom, još neafirmiranom književniku koji u neimenovanoj istočnonjemačkoj provinciji živi poprilično jednoličnim načinom života. U malom stanu živi sa starom majkom, radi u tvornici, a noću pokušava pisati i tako svaki dan sve dok ne postane predmetom interesa tajnih službi.

U početku, znajući da nije ništa krivo učinio, mladić baš i ne surađuje. Čak se usudi ne otići na neke od ugovorenih seansi, ali iskusne pripadnike Stasija takva drskost nimalo ne uzbuđuje. Na uvijen ili manje uvijen način stavljaju mu do znanja da izlaza zapravo i nema, a drugo, i možda još važnije, nije bitno je li netko nešto učinio ili nije. Ako nisi ništa učinio onda si planirao učiniti, ako nisi planirao onda si razmišljao o tome, ako nisi ni to onda si maštao, sanjao ili ti je prljava rabota još uvijek negdje duboko u podsvijesti, pa onda još ni sam to ne znaš. Suradnja je jedina moguća opcija i opet – nije bitno želiš li surađivati ili ne. Momci odjeveni u razne nijanse sive doći će ti u stubište zgrade u kojoj živiš i to će vidjeti svi susjedi. Doći će ti na radno mjesto i to će vidjeti svi tvoji kolege i, malo po malo, nitko više neće htjeti imati posla s tobom. Zaobilazit će te kao kugu, kao čovjeka koji je, pošto je viđen s uhodama, sigurno već i sam uhoda iako to još uvijek nije.

Kad je ostao sam i prezren naš mladi pjesnik može razgovarati još samo s momcima u sivom, a kako za njega više i nema normalnog života u provinciji poslat će ga u Berlin. Tamo će dobiti zadatak da se ubaci na književnu scenu, onaj njen dio koji posve sigurno nije prijateljski raspoložen prema režimu, a zna se, većina književnika i općenito umjetnika svake vrste po svojoj prirodi rovari protiv vlasti na sve moguće načine. Pošto i sam piše lako će se uklopiti i bolje razumjeti druge književnike i taj njihov često nerazumljivi jezik. Preko noći i, barem u početku, protivno svojoj volji, mladić postaje jedan od njih – ljudi u sivom. Prati alternativnu književnu scenu vrijedno ispisujući izvještaj za izvještajem. On više ne zna tko je i nije siguran jesu li njegovi izvještaji neka vrsta proze, a njegovi stihovi i proza sve sličniji ispraznom birokratskom jeziku.

Hilbigov svijet tjeskoban je, mučan i zastrašujući. Uz sve to i uvjerljiv jer autor je i sam proživio i na vlastitoj koži iskusio olovna vremena. Godine 1967. priključio se radničkom književnom kružoku u Leipzigu, ali ne zadugo, godinu dana poslije izbacili su ga ocijenivši da, kako se to lijepo kaže, 'njegovo pjesništvo uvelike odudara od socrealističkoga kanona'. Nakon što mu je krajem sedamdesetih u Frankfurtu objavljena prva zbirka poezije završio je u zatvoru.

Roman 'Ja' uvjerljiva je priča (noćna mora) o sredstvima, načinima na koje šizofreni režim polako slama i na kraju potpuno slomi pojedinca da bi ga nakon toga pretvorio u neku vrstu zombija. U nešto što samo oblikom podsjeća na čovjeka, a zapravo je tek ljuštura ispod koje više nema ni trunke volje. Nagrađivani film Život drugih Floriana Henckela von Donnersmarcka i roman 'Ja' vjerojatno su i najvažnija umjetnička ostvarenja koja, svako na svoj način i u različitim nijansama sive, progovaraju o ljudima koji su, baveći se tuđim životima izgubili svoje vlastito 'Ja'.  

F.B.