Začitavanje: 'Iscjelitelj'

Antti Tuomainen, Iscjelitelj (Znanje, 2013.; preveo Bruno Štefić)

Samo su tri dana prije Božića, a Helsinki je suočen s posljedicama katastrofalnih klimatskih promjena koje su se dogodile u bliskoj budućnosti. Globalno zagrijavanje, najavljeno toplim jesenima, otpanjem polarnog leda i bjesomučnim olujama na kraju je pobijedilo i mišljenje posljednjeg klimatskog skeptika na svijetu. Gradovi uz more diljem svijeta poplavljeni su i valovi izbjeglica migriraju na sjever Skandinavije koji su prije izbjegavali i sami Laponci. Na sjeveru cvatu novi gradovi, rezervirani za bogataše i dobrostojeće obitelji koje su mahom glavni krivci za promjene klime koje su se dogodile planetu.

Jedna od postaja prema obećanoj zemlji je i Helsinki, sa svojom potopljenom podzemnom željeznicom, napuštenim ulicama i kišom koja ne prestaje gotovo nikad. Da stvar bude gora, svijetom haraju i bolesti poput malarije, gripe, tuberkuloze, ebole i čak kuge, a život u Helsinkiju zagorčava i pojava serijskog ubojice koji si je nadjenuo nadimak Iscjelitelj. Iscjelitelj ima svetu misiju: u suton civilizacije odlučio je retrogradno uzeti pravdu u svoje ruke i smaknuti, jednog po jednog, 'krivca' za ekološku katastrofu. Njegov je osjećaj za pravdu prilično šerijatski – ne ubija samo čelnike velikih korporacija, već i cijele njihove obitelji, uključujući i djecu. Novinarka koja radi na slučuju, Johanna Lehtinen, nestaje, a u potragu se upušta njezin muž Tapani. Tapani baš i nije tipičan detektiv, junačina ili alfa mužjak, on je slabo poznat pjesnik čiji život nadprosječnim čini više izuzetan odnos s Johannom nego njegove pjesme. Ali što je tu je, sudbina ga prvo vodi k Johanninom uredniku Lassiju koji mu nevoljko pomaže sa šturim informacijama, no kako se priča raspliće ispada kako su gotovo svi ljudi oko njega na neki način otprije povezani s tajanstvenim Iscjeliteljem.

Mračni, hladni sjever u romanu Iscjelitelj (Znanje,2013.) Anttija Tuomainena postao je još mračniji i hladniji, ako je to ikako bilo moguće. Gotovo je nadnaravno zamisliti opise Helsinkija u poluraspadu, preplavljenog izbjeglicama svih boja i vjeroispovijesti koji žure dalje na sjever, ali Tuomainen je svojim minimalističkim, oštrim stilom postigao baš to. Hladnoću i potragu, kao u filmu, presijecaju sjećanja na sretne trenutke provedene s Johannom. Kao odjek tih sretnijih dana tu su njihovi prijatelji, bračni par Elina i Ahti, koji još uvijek nisu napustili Helsinki, ali to svakako planiraju.

Tuomainenov tekst ponekad djeluje na čitatelja poput filma, što nije nužno loša stvar. Filmska je pomalo i pojava vozača taksija, snalažljivog Hamida koji Tapanija spašava od batina kad zađe u pogrešan, dobro čuvan kvart s privatnim zaštitarima koji su po cijelom gradu preuzeli uloge svojevrsnih šerifa. Zanimljiva je i Tuomainenova odluka da velikim dijelom preskoči izravne opise skupljanja tragova i dolaženja do podataka važnih za slučaj, već se više skoncentrirao na susrete i dijaloge koje je na svom putu obavio njegov protagonist pogonjen litrama crne kave. Zbog toga bi se Iscjelitelj mogao bolje opisati kao nordijski noir roman, nego kao krimić ili misterij koji bi u tom slučaju vjerojatno brojao i puno više stranica od relativno skromnih sto i devedest.

Ono što osobito uznemirava (i intrigira) je vrsta distopije koju je Tuomainen odabrao kao setting – nema organiziranih bandi luđaka kao u Vodenom svijetu ili Mad Maxu, nema nuklearnih katastrofa ni ratova, čak ni udara asteroida ili ustanka bijesnih, inteligentnih strojeva, samo vremenske (ne)prilike u kojima se 'normalan' život nastavio naoko onakav kakvim je uvijek bio: ljudi žive u kućama i stanovima, odlaze na posao i čitaju tabloide još žuće nego inače. Malo tko i tad želi znati istini o Iscjelitelju za čiji će se eko-terorizam ispostaviti kako ima i puno prizemniju, prljaviju agendu lišenu velikog idealizma koji ga je ispočetka definirao.

Iscjelitelj je Tuomainenov treći roman po redu koji je 2011. proglašen najboljim finskim kriminalističkim romanom, a nominiran je i za nagradu Stakleni ključ.  

Katarina Brbora