Začitavanje: 'Ipak i ovdje'

Po svojoj prirodi skloni smo u književnosti, filmu, kazališnim predstavama, pa čak i u stihovima pop, rock ili heavy-metal izvođača, vidjeti i čuti ono čega nema. Iz potpuno bezazlenih romana ili ljubavnih pjesmica iščitat ćemo najrazličitije 'skrivene poruke', političke stavove ili autorovu potrebu da raskrinka sva ona tajna društva, pokrete i sekte koji negdje skriveni u mraku povlače konce i bacaju nas ravno u propast. Ponekad to činimo iz dosade, a ponekad iz paranoje, osjećaja ugroženosti, neznanja, primitivizma i čiste gluposti. Poznati su nam slučajevi gdje su 'čuvari moralnih vrijednosti' na javnim mjestima ritualno spaljivali ploče (Rolling Stones), novine (Feral) ili knjige (Sorokin) i to samo u hvalevrijednoj namjeri da nas glupe i naivne, kakvi jesmo, poštede pogubnog utjecaja sotonske glazbe, te antidržavne i nemoralne štampe ili proze. Dobro, ponekad se knjige spaljuju i odvoze na smetlište ne baš tako javno i iz posve drugih razloga – na primjer jer su pisane na ćirilici ili nekom drugom pismu koje ulijeva strah u kosti – ali to je već neka druga i ne baš vesela priča.

Pročitavši prikaz, kritiku svog najnovijeg djela, siroti autor često ni sam neće moći vjerovati koliko je, u biti, pametan, a njegovo djelo tako višeznačno i duboko. Iznenađen, otkrit će da je, primjerice, tipičan predstavnik postmodernizma, da se napajao na djelima koja nikad nije ni prelistao, doznat će koliko je zapravo teoretski potkovan i ponekad, ne tako rijetko, povjerovat će u sve to i ubuduće, u skladu s tim novim spoznajama, i stvarati, a što onda ne završi baš sretno.

Svjestan činjenice da se danas od prosječnog konzumenta (čitatelja, gledatelja) traži veći angažman od onog koji je realno potreban da bi se shvatilo što je to zapravo autor htio reći - jer ne može biti da je samo htio ispričati priču, mora tu biti još nečega, a to su sve one genijalne, subverzivne, kakvegod poruke koje ne vidimo odmah, nego samo kad pažljivo motrimo na svaki zarez – Jean-Claude Forest odmah u uvodu crtanog romana Ipak i ovdje (scenarij: Forest, crtež: Tardi, originalno izdanje – 1979., Fibra – 2012., prijevod – Goran Marinić) kaže:

"Kao i svi drugi ljudi, imam političke stavove. Oni su sastavljeni od kompromisa i prilagodbi između atavističkog romantizma – koji podržava moju sklonost slobodi, jednakosti prava, socijalnoj pravdi, poštovanju pojedinaca – i propinjanja mog egoizma, koji drage volje okreće retrovizor nostalgije prema kicoškoj eleganciji koja ne mari za jade svijeta i koja cijeni nepristupačnost. No ne pripisujte mi ono što nisam napisao. I nemojte implicitnim ili eksplicitnim dodacima prerušavati Tardijevo slaganje slika. Ne gledajte na Ipak i ovdje kao pamflet, satiru našeg društva ili predstavnika njegova političkog režima."

Ipak i ovdje jedan je od, kako se navodi, prvih cjelovitih crtanih romana objavljenih u Europi. U nastavcima je krajem sedamdesetih izlazio u strip-magazinu À Suivre, pa je Forest na vrijeme mogao pročitati prikaze u kojima se njegovoj priči pripisuje sve ono što njemu, kao autoru, nije bilo ni na kraj pameti. Kad je 1979. cijela priča objavljena kao album autor se ogradio od različitih interpretacija i priznao da je naprosto želio ispričati priču i uz to biti smiješan.

Ipak i ovdje Foresta i Tardija priča je o otočiću Mornemontu, posjedu koji je nekad pripadao obitelji Arthura Ipaka. Odmah na početku nesretni Arthur Ipak objašnjava zidarima, ali prije svega, jasno, čitateljima, kako su nakon niza loše pokrenutih i loše vođenih procesa oko različitih komadića zemlje na tom komadiću zemlje okružene vodom, prvo njegov djed, pa onda i otac, ostali bez svega. Ili gotovo svega. Arthuru su ostali zidovi između imanja i to je kakva-takva utjeha, zli degenerici od zemljoposjednika imaju zemlju, ali on, Arthur Ipak, vladar je zidova i samim tim i prolaza između imanja. Tko hoće proći mora platiti Arthuru, ali sve je to, ipak, za Ipaka, bijedno i nepodnošljivo. Dok čeka pravdu, jer njegovi odvjetnici još uvijek vode pravne bitke za izgubljenu zemlju, Arthur je najobičniji vratar koji po kiši, snijegu i suncu, u svako doba dana i noći, za siću mora, na zvuk zvona, trčati s jednog na drugi kraj otoka pritom pazeći da se ne polomi ili padne na nečije imanje gdje ga čekaju čopori pasa. Arthur živi i radi na zidovima. Ima kuću na zidu (166 x 248 cm), namirnicama se opskrbljuje u brodu-trgovini, ali samoća ga izjeda i gura na rub ludila. Proklinje sudbinu koja ga je prognala na zidove, vodi telefonske razgovore s fantomskom majkom i čeka pravdu koja je tako spora i tko zna da li će je i dočekati. Kad u njegov život uđe Julie, djevojka tužnog lica i kćerka jednog od mrskih mu zemljoposjednika, ništa više neće biti isto u životu Arthura Ipaka.

Ipak i ovdje rijetko je viđen teatar apsurda, bizarna i crnohumorna priča o ljudskoj prirodi koja nas dovodi u nevjerojatne situacije. Razapinje nas između suludih principa i želje da živimo normalnim životom koji ponekad izgleda kao krajnje nemoguć ishod. U biti, ovo je samo jedna vrlo dobro ispričana priča, a sve što pronađete, iščitate uz to ili pored toga – pronašli ste, iščitali, na vlastitu odgovornost.

F.B.