Začitavanje: 'Golo/nago'

Dora Lipovčan, 'Šetnja kao lady Godiva', hommage

Nagost i golotinja nikad nisu bili jednostavni pojmovi, o čemu možda ponajviše znamo svi mi odgojeni u kršćanskom kulturnom krugu gdje golotinja ima raspon značenja od nedužnosti do sramote ili od ranjivosti do krivnje te srednjovjekovne koncepcije o trenutačnoj bezvrijednosti tijela i budućeg obećanog sjajnog uskrsnuća istog.

Australka Ruth Barcan i sama pripada tom judeokršćanskom krugu te je logično, ali ujedno i šteta, što se njen rad ograničio na suvremenu zapadnjačku potrošačku kulturu, jer je u svojoj knjizi Golo/nago (Algoritam, 2010.) postavila mnoga zanimljiva pitanja koja, doduše, iskaču iz eksplicitnog fokusa golotinje i nagosti, ali svejedno zahtijevaju odgovor. Tako, primjerice, Barcan u poglavlju 'Republika nagih: slava, 'običnost' i identitet' iznosi podatak kako Australci u časopisu Picture, koji sadrži jako popularan dio s fotografijama obnaženih 'cura iz susjedstva', ne žele gledati gole azijske modele ili kako je izdanje časopisa People s Aboridžinkom na naslovnici bilo najgore prodavan broj svih vremena. Objašnjenje koje nam se za to nudi nije njeno, već samo mišljenje novinskih urednika: njihova publika je bijela, radnička i maskulinistička te želi vidjeti svoj svijet kako se odražava u tim časopisima.

No vratimo se mi golotinji. Barcan je uistinu odradila veličanstven posao te nas od samog početka, razjašnjavajući basnu i ujedno razornu satiru Anatolea Francea Otok pingvina, znalački provela kroz labirint simboličkih i doslovnih značenja golog tijela usput raskrinkavši i lažnu apsolutnost distinkcije ta dva pojma. To je interdisciplinarna šetnja kroz filozofiju, religiju, umjetnost, književnost i povijest i današnju pop kulturu u kojoj svoj obol daju ljudi poput Maria Perniole, priznatog talijanskog filozofa i profesora estetike, ali i erotski modeli i mrtvozornici. Nije zgorega ni spomenuti kako su u temeljima ove studije poststrukturalistička i feministička teorija pa je Barcan osobitu pozornost posvetila percipiranju ženske golotinje i danas osobito škakljivom pitanju dječje golotinje. Za nekad popularne fotografije gole djece kakve je radio Lewis Caroll, autor Alise u zemlji čudesa (za kojeg je većina ionako načula da je bio pedofil, iako to nije sigurno utvrđena činjenica) danas bi sasvim sigurno završili u zatvoru. Slična se stvar preslikala i na umjetnost. Dok je ljudski akt prihvatljiv na zidu vaše dnevne ili radne sobe, golišavi umjetnički performansi još su uvijek tabu u Hrvatskoj. Dovoljno se sjetiti Toma Gotovca i njegovog performansa 'Zagrebe, volim te' i reakcije tadašnje milicije. Performans je ponovio glumac Milivoj Beader i isto završio uhićen, dok je s druge strane glumica Dora Lipovčan izvela hommage performansu Vlaste Delimar, 'Lady Godiva', projahavši gola oko zagrebačkog HNK i slobodno otišla kući. Možda je jednostavno imala sreće ili je Ruth Barcan u pravu: iako golotinja nije ograničena samo na seksualno, ona je danas možda više nego ikad označena razumijevanjem i regulacijom spola i roda. I ne samo to, ona je metaforom i za obilje i za nedostatak ljudske kulture.

Katarina Brbora