Začitavanje: 'Dani duge'

Antonio Skármeta, Dani duge (Disput 2012, prijevod Marija Roščić Paro)

"U Danima duge riječ je o snazi imaginacije da postigne promjene u čijim plodovima uživamo danas, usprkos globalizaciji i hladnom svijetu u kojem živimo. Moj roman vezan je za period u kome Čile nije bio demokratska zemlja. Prošli smo kroz teško vrijeme da bi dosegli slobodu koju imamo danas. U ovom svijetu u kome ljudi ne vjeruju u moć fantazije i mašte još uvijek ima trenutaka u kojima ova uvjerenja mogu proizvesti promjene u društvu", rekao je Antonio Skármeta nakon što mu je za roman Dani duge uručena nagrada Planeta-Casa de America. 

Dani duge opisuju realnost Čilea 1988. i plebiscit koji se zaista te godine održao, a sve ostalo autorova je fikcija čiji je rezultat emotivan i stimulirajući roman. Pinochet se za plebiscit odlučio vjerujući svojim vjernim slugama da je nedodirljiv, siguran da će mu Čileanci svojim 'DA' povjeriti još osam godina terora. Trebao je tako uvjeriti svijet da Čileom vlada demokratski, ali njegova slijepa samouvjerenost na ruku je išla narodu kome je diktature bilo dosta.

Strukturu romana Dani duge karakteriziraju dvije linije koje se tijesno prožimaju. Prva prati obitelj nezaposlenog i politički proganjanog propagandnog maga Adriana Bettinia kojeg 16 opozicijskih stranaka angažira za kampanju 'NE' Pinochetu. Dramatici plebiscita pridonose činjenice da je narod prestravljen, apatičan i deprimiran, pa je stoga čak i za propagandnog maga zadatak nepodnošljivo težak. Povrh svega Bettini je odbio ponudu Pinochetovog ministra da napravi kampanju za 'DA' te je uvjeren da ga nakon plebiscita čeka batinanje. Najveći problem za Bettinia je kako riječ 'NE' pretvoriti u nešto pozitivno.

Drugu liniju romana pratimo kroz dnevničke zapise osamnaestogodišnjeg Nice Santosa koji nam govori o represiji nad profesorima i učenicima srednje škole. Oca Nice Santosa, koji je profesor, Pinochetovi ljudi odvode pred cijelim razredom, a on ga uz pomoć Patricije Bettini, u koju je zaljubljen, traži.

Dvije priče završavaju eksplozijom sreće, jer 'NE' ipak trijumfira, nasuprot svim očekivanjima Pinocheta i njegovih suradnika. Čile konačno kreće putem slobode i demokracije kakvu poznaje danas. Nico i Patricia to proslavljaju na svoj način.

Realna priča kampanje 'NE' i one koju je autor izmaštao u Danima duge imaju i komične elemente. Autor ih uvodi prvenstveno kroz lik skladatelja i pjesnika Raula Alarconea – niskog, čupavog čovječuljka u otrcanom odijelu koga prijatelji zovu Kovrčavi Cvjetić (Florcita Motuda). On se u kampanju 'NE' uključuje predstavljajući Bettiniju iznimno odbojnu ideju, a to je da se na besmrtnu Straussovu skladbu 'Na lijepom plavom Dunavu' otpjeva tekst s jednom jedinom riječi 'NE', uz još pokoji stih. Upravo je ovaj valcer bio efikasan jer narod je bio željan pjevanja i plesa koji su mu dali nadu u vedriju budućnost – budućnost bez Pinocheta. Negativna riječ 'NE' ipak je uspješno pretvorena u nešto pozitivno, u simbol slobode, a umjesto propasti Bettini je dočekao Pinochetov pad.

Još je jedan element koji ne smijemo preskočiti kad su Dani duge u pitanju, a to je vještina pisca da borbu između 'DA' i 'NE' prikaže kroz filozofiju tj. dijalektički odnos dobra i zla, te da položaj Čileanaca pod diktaturom usporedi s Platonovim 'Mitom o pećini'.

Roman i autor vrijedni su preporuke, što se u ovom slučaju podrazumijeva.

Aleksandra Dimitrijević
Foto: Donmatas1 (flickr)