Začitavanje: 'Daleko susjedstvo'

Jiro Taniguchi, Daleko susjedstvo (Fibra, 2012., prijevod – Nikola Pezić)

Hiroshi Nakahara u potpunosti odgovara slici kakvu imamo o životu u današnjem Japanu. Posao, kojem su iz naše perspektive posvećeni do granice fanatizma, ostavlja prosječnom Japancu vrlo malo vremena za predah, sitne životne radosti, pa čak i za obitelj.

Četrdesetosmogodišnji Nakahara nije iznimka. Život je naprosto prohujao pokraj njega, ima ženu i dvije kćeri o kojima zna tek malo više negoli o bilo kojem strancu u velikoj zgradi željezničke stanice u Kyotu gdje ga, iscrpljenog i mamurnog, zateknemo tog 9. travnja 1998. u 09:12 ujutro. Jedino što želi je sjesti na vlak i vratiti se doma, ali greškom se nađe na putu za Kurayoshi, obalni gradić u kojem je odrastao.

Promatrajući svoj odraz u zrcalu prisjeća se majke koja je u trenutku smrti bila u dobi u kojoj je on sad. Umrla je prerano i Hiroshi se pita je li bila sretna.

Nakon pustih godina vraća se u Kuroyashi, stara obiteljska kuća odavno je prodana i spoznaja da više ne postoji taj stari dom kome bi se mogao vratiti pogodi ga i Hiroshi se nađe usred tišine na groblju hrama Genzen. Tu, na majčinu grobu, još jednom se pita je li njegova majka bila sretna. Prisjeća se i oca koji je jednog dana otišao i nikad se više nije vratio.

Izgubivši pojam o vremenu Hiroshi prolazi kroz 'vrata u onostrano' i vrati se u prošlost, u vrijeme kad je imao četrnaest godina. Njegova svijest nije se promijenila, to je i dalje svijet 48-godišnjaka, ali sve drugo jest. Zarobljen u tijelu dječaka vraća se ponovo u roditeljsku kuću i ona je doista tamo, baš kao i majka, otac, mlađa sestra i baka. Nakon prvog šoka Hiroshi se prilagođava okolnostima, no njegova odrasla svijest i spoznaje koje ima o vremenu koje će tek doći mogle bi mu pomoći da utječe na određene događaje. Otac će otići za par mjeseci i on bi to možda mogao spriječiti. U školi, logično, postiže sve ono što u prvom, pravom djetinjstvu, nije uspijevao: jedan je od najboljih učenika, osvojit će djevojku o kojoj je prije mogao samo sanjati, čak će se i sa školskim nasilnicima uspješno obračunati, no hoće li uspjeti u najvažnijoj misiji? Hoće li uspjeti zadržati oca i na koji način?

Daleko susjedstvo Jiroa Taniguchija priča je o neobičnom putovanju kroz vrijeme, o sredovječnom muškarcu koji usred sumanutog i samonametnutog ubitačnog životnog tempa napokon zastane i podvuče crtu.

Taniguchi nam govori o problemu otuđenosti u svijetu koji više nema vremena za predah, obitelj, sentimentalnosti, nekakva dublja promišljanja ili osvrtanja na prohujalo vrijeme, mladost, djetinjstvo. Hiroshi, koji usprkos svemu zastane na trenutak, umnogome podsjeća na Shoheija Sugiyamu iz filma Shall we dansu? (1996), a kojeg su u Hollywoodu manje uspješno prepričali osam godina kasnije, i jedan i drugi učinili su pravo malo čudo – zastali su na trenutak.

Hiroshi i Shohei pronašli su ostatke onog istinskog života, onoga što bi stvaran život morao biti, pronašli su davno izgubljen smisao, koji je, jasno, uvijek tu negdje – nadohvat ruke. Samo moraš jednom u životu ući u pogrešan vlak ili izaći na pogrešnoj stanici, moraš zastati i predahnuti.

Daleko susjedstvo melankolična je, gotovo meditativna, topla ljudska priča iz dalekog Japana, ovoga danas i onoga kakav je bio nekad.

Preporuka!

F.B.