Začitavanje: 'Corpus delicti'

Juli Zeh, Corpus delicti (Fraktura, 2011., prevela Latica Bilopavlović Vuković)

Za njemačku se spisateljicu Juli Zeh kaže kako gotovo nema europske književne nagrade koju nije primila. Njen je prvijenac nagrađen Deutscher Bücherpreisom, a dobila je i Prix Cévennes za najbolji europski roman 2008. godine. Stoga nimalo ne čudi pozornost koju svojim radom privlači kod književne kritike i publike, pa tako ni njezin roman Corpus delicti nije bio iznimka.

Za početak treba reći da se radi o ne tako neuobičajenoj kombinaciji distopijskog SF-a i političkog trilera. Da stvari ipak budu zanimljivije priča je postavljena u okvir sudske drame. Zloguka budućnost je pak samo nekoliko desetljeća daleko od nas - naime, radnja romana odvija se sredinom 21. stoljeća. Totalitarističko društvo koje je osmislila Zeh opsjednuto je zdravljem, čistoćom i kultom tijela. Možda će vas čak pojedini zakoni podsjetiti na SF akciju Demolition man u kojoj se Sylvester Stallone (a tko bi drugi) budi u 2032. godini da bi saznao kako je tamo, uz psovanje, alkohol, meso i sol zabranjena čak i konzumacija čokolade. I na dobrom ste tragu. Svaki je građanin primjerice dužan tjedno davati uzorke svog urina na analizu ili odvoziti određen broj kilometara na sobnom biciklu – jer zdravo i dugovječno tijelo jamac je istog takvog društva, kao i osobnog zadovoljstva. No Zeh ipak ide korak dalje i u mnogo mračnijem smjeru: sva ova hrpa besmislica temelji se na tzv. Metodi, dogmi čiji su temelji posve znanstveni. Metoda je nepogrešiva i samim time jedina ispravna, a svi koji se drznu posumnjati u nju završe uspavani na neodređeno vrijeme.

Središnji lik, tridesetogodišnja Mia Holl, jedna je od poslušnika koji su cijeli život živjeli u skladu s Metodom: u zgradi posebno odlikovanoj za urednost i čistoću, bez ijednog prijestupa ili ekscesa koji uključuju i pijenje kave ili pušenje cigareta. Samo šalica vruće vode tu i tamo, molimo lijepo. No kad njezinog brata, inače bezopasnog buntovnika i idealista, osude pod optužbom da je silovao i ubio poznanicu, Mia doživljava slom. Njeno ponašanje počinje opasno dovoditi u pitanje svrhu i pravednost Metode, te slučaj mora sanirati njen najsjajniji glasnogovornik: naočiti i odlučni Heinrich Kramer. Za one koji ne znaju, Heinrich Kramer je također ime i prezime njemačkog crkvenog inkvizitora iz srednjeg vijeka koji je jedan od autora Malleus Maleficaruma. Njihove polemike neće ostati samo na riječima, već će se pretvoriti u pravu bitku u kojoj se ne biraju sredstva. Mia je spremna žrtvovati svoj život za rušenje sustava, a Heinrich Kramer na sve moguće zamislive manipulacije.

Corpus delicti se brzo čita usprkos ozbiljnosti svoje teme. Tome najviše pomaže pročišćeni Zehin stil: pomalo hladan i sterilan i zapravo savršen za roman distopije u kojem se i samo društvo pokušava sterilizirati od možebitnog (i najmanjeg) zastranjenja. Ipak, nije lišen ni smisla za humor, koji je istinabog suh i ciničan, ali lijepo razigrava tekst usmjeren na brzo pripovijedanje. Jasno je, naravno, da se ne radi o tipičnom žanrovskom romanu i da će mnogi verbalni obračuni između Mie i Heinricha poprimiti filozofski i pomalo uštogljen ton, no vrijedi pročitati kako je to kad se zamjerite svevidećem i svemoćnom sustavu koji je učio na greškama svih onih totalitarizama koji su mu prethodili.

Katarina Brbora