Začitavanje: 'Božja vučica'

Eto, nakon ne baš brojnih fantasy i SF naslova koje smo predstavili u Začitavanju napokon je došao red na malo fantastike iz hrvatskog uzgoja u obliku zbirke priča Aleksandra Žiljka nazvane Božja vučica (Biblioteka UBIQ, 2010.). Oni koji su barem površno upoznati s domaćom žanrovskom produkcijom vjerojatno su već čuli, ako ne i čitali, za književni časopis UBIQ koji izlazi dvaput godišnje, a od prošle godine odlučili su nas počastiti novom bibliotekom u kojoj je uz Božju vučicu izašao i roman Darka Macana Koža boje masline i knjiga Zorana Kravara Kad je svijet bio mlad: Visoka fantastika i doktrinarni antimodernizam.

Zbirka se sastoji od četiri fantasy priče, koje su sve samo ne ono što očekujete od tipičnog fantasya, počevši od netipičnih okružja koje Žiljak bira za svoje junake, pa do samih junaka ili bolje recimo junakinja. Pritom valja napomenuti kako se i sam autor na predstavljanju knjige na Interliberu ogradio od tolkienovske fantastike i njenih imitatora koji su svakako prva asocijacija neupućenog čitateljstva kad se spomene fantasy, no ipak, Žiljak zadržava mnogo klasičnih fantasy elemenata u svojim pričama: jednorog, djevica, zmajevi, čarobnjaci i ratnici, iako oko njih i od njih stvara novi univerzumu u kojem vrijede drukčija pravila. Tako je prva priča 'Jednorog i ratnica', umjesto u kakvu srednjoeuropsku mračnu šumu, smještena u carsku Kinu, 'Božja vučica' se događa u hrvatskim krajevima za vrijeme najezde Tatara i pripovijeda o Jani, ženi-vučici u kojoj se majčinski nagoni bore i sjedinjuju s onim životinjskim, dok je 'Elsbet i Knjiga zmajeva' hommage ženama koje su ilustrirale prirodoslovne monografije u 18. i 19. stoljeću, što nikako ne treba čuditi, jer je Žiljak i sam ilustrator koji je pod pseudonimom Karl S. McEwan objavio knjigu Kriptozoologija: svijet zagonetnih životinja.

Upravo su životinje, stvarne ili izmaštane, podjednako važni protagonisti Žiljkovih priča koji stoje uz bok ljudskim junacima. Kroz taj odnos čovjeka i prirode, koje je i sam dio, Aleksandar Žiljak otvara mnoga poglavlja za raspravu: koliko se zapravo razlikujemo od životinja i kakvim smo zakonima zamijenili one prirodne? Da li moramo birati između tehnologije i prirode i da li je fantasy samo potraga za izgubljenim vremenom u kojem je društvo bilo rigidno, ali jednostavno uređeno te prikladno smješteno u bajkovite, jedva taknute krajolike, čiste od asfalta i betona?

Aleksandar Žiljak piše fantastične priče od 1991. koje su objavljivane u Futuri i zbirkama zagrebačkog društva za znanstvenu fantastiku Sfera, a osim Božje vučice, objavio je i zbirku priča Slijepe ptice. Za svoj je spisateljski rad dobio tri nagrade SFERA, a za ilustratorski dvije, te posebnu nagradu za antologiju hrvatske znanstvenofantastične novele Ad astra koju je uredio zajedno s Tomislavom Šakićem.

Katarina Brbora