Začitavanje: 'Babettina gozba'

Karen Blixen, znana i kao Isak Dinesen, rođena u Danskoj 1885., rano se otisnula u svijet, mijenjajući zagušljivi roditeljski dom za brak sa švedskim barunom. Njegova im je obitelj na poklon dala farmu u Keniji, ali kolonijalna idila nije dugo trajala. Zbog nepovoljnog zemljišta obiteljski biznis s kavom je propao, a barun zatražio razvod. Karen je još neko vrijeme ostala u Keniji, no ni odnos s vojnim pilotom, njezinom najvećom ljubavlju, nije bio garancija sretnog života jer je spomenuti uskoro doživio fatalnu zrakoplovnu nesreću. Potresena afričkim iskustvom Blixen se vraća u rodnu Dansku, posvećuje pisanju i stječe slavu Mojom Afrikom, koju su pedesetak godina poslije Pollack, Redford i Streep zacementirali u filmski panteon.

Osim memoara njene afričke epizode, Blixen je poznata i po Babettinoj gozbi (Disput, 2011.). Obje spomenute knjige poslužile su kao predlošci Oscarom nagrađenim filmovima. Sama je autorica više puta bila u užoj selekciji za Nobela, ali joj se nije posrećilo. Možda su gospoda birači smatrali da ženski časopis Ladies' Home Journal nije mjesto za objavu tzv. visoke književnosti. A upravo je tamo Blixen, odnosno Dinesen, objavila svoje drugo najznačajnije djelo.

Gozba je na prvi pogled vrlo jednostavan tekst, obilježen likovima s par osobina i fabularnom simetričnošću. Asocira na nešto dužu biblijsku prispodobu, a urednica Irena Lukšić u Bilješki o autorici uspoređuje je sa sagom. Blixen nas vodi u zabito mjesto užlijebljeno u norveškom fjordu u kojem živi šačica luterana posebice revnih u obavljanju vjerskih dužnosti i običaja. Sve ih povezuje lik preminulog pastora, čije se kćeri Martine i Philippa odlikuju izuzetno skromnim i čestitim životom. Martine je nevjerojatno lijepa, a Philippa pjeva poput vile. U mladosti su obje imale po udvarača, stranca, ali su se veze izjalovile. U kuću im sad, kad je mladost odavno prošla, dolazi Franscuskinja Babette u bijegu od strahota Pariške komune. Primaju je u kuću jer je u ruci držala preporuku udvarača jedne od sestara i tako im ostaje služiti desetak godina. Sestre su na početku skeptične jer zaziru od raskalašenosti svega francuskog, ali Babette ubrzo usavršava kuhanje aketskih delicija poput kuhanog bakalara i kaše. Spomenuta grupica luterana sve zemaljsko smatra samo prividom, a i Babette se pritajila, postajući poput njih. Ipak, kad osvoji 10000 franaka na lotu odluči počastiti dvanaestero gostiju večerom. Gosti nisu očekivali juhu od kornjače i prepelicu s umakom od tartufa na koje je Babette potrošila svo svoje novostečeno bogatstvo. Večera, na kojoj gosti doživljavaju svojevrsnu epifaniju, začudan je kraj pripovijesti.

Gozba svojim neobičnim stilom i stršećim simbolima poziva čitatelja da zagrebe u potrazi za značenjima. Blixen je svoju Babette stvorila gotovo na Kristovu sliku, a vrlo je jasan i paralelizam s Posljednjom večerom. Blixen biblijsku simboliku natapa ironijom, čiji trag postaje pred kraj sve uočljiviji, a autorici služi za prikazivanje nepovoljnog položaja umjetnika kojeg apatična okolina želi ukalupiti u prosječnost. Babettina je gozba nastajala u smiraj spisateljičina života, kad se već dobrano mučila s fatalnim sifilisom. Blixen kao da je svodila račune, pa je svoj bogati pustolovni život apstrahirala u štivo čija varljiva jednostavnost kao da poziva na još jedno detaljno čitanje.
 
Srđan Laterza