Začitavanje: 'Ðavao od XII. do XX. stoljeća'

Ili barem nije kad je u pitanju knjiga Roberta Muchembleda Ðavao od XII. do XX. stoljeća (Pelago, 2010.).

Dakle, ako ste spremni za ukuhavanje čudnih napitaka, potragu za zlim duhovima, slaganje nagaza ili plesanje unatraške morat ćete pronaći neku drugu vrstu štiva, jer ova je ipak rezultat ozbiljnog i opsežnog istraživanja francuskog povjesničara koji je marljivo pročešljao naslijeđe zapadne kulture od njenih burnih srednjovjekovnih dana pa sve do danas.

Možda se tako netko i pita zašto povijest Muchembledova đavla započinje tek s 12. stoljećem i nije li dotični iskušavao čovječanstvo već stoljećima prije, no ispostavilo se kako zapadni čovjek baš i nije oduvijek bio opsjednut idejom o vragu ni njegovom paklenom kraljevstvu zla. Čak ni sama predodžba đavla nije uvijek bila ista, pa tako ni sama demonska priroda duhova koje je pošten i pametan seljak u srednjem vijeku uvijek imao šanse nasamariti ili učiniti vlastitim robom. Ðavao je zapravo uvijek bio usko povezan s političkim i kulturnim mijenama u europskom tkivu i kao takav stalno je prolazio kroz metamorfoze. Tako je i s pojavom apsolutne kraljevske vlasti i đavao dobio kraljevske insignije i bezgranične moći, dok su šanse gore spomenutog lukavog seljaka da ga nasamari bile jednake Dinamovim šansama da osvoji Ligu prvaka.

Usprkos tom rastu straha i opsesije od đavla koje je zlatno doba zabilježilo u vrijeme progona vještica, danas izgleda da đavao odlazi sa Zapada. Većina Europljana, među kojima i mnogi katolici skloniji moderniziranom kršćanstvu i Drugom vatikanskom saboru odbacilo je đavla među zastarjele kazališne rekvizite, no ipak, kako je upozorio francuski intelektualac Roger Caillois: Otjeraj pakao, vratit će se u galopu. Potkraj milenija ili točnije 1999. godine Katolička je crkva uvela nove obrede egzorcizma i povećala broj svećenika zaduženih za istjerivanje Zloga (u Francuskoj s 15 na 120), dok su u Sjedinjenim američkim državama i Engleskoj sotonističke sljedbe dublje no ikad pustile svoje korijenje. Muchembled zaključuje: Ðavlu se opet vraća snaga.

Kakogod da bilo, predmet istaživanja ove knjige nije teološko dokazivanje postojanja vraga već zapadnjačka imaginacija zla, vrlo stvaran kolektivan fenomen koji tvori sustave tumačenja i motivira individualne postupke kao i ponašanje čitavog društva. A u svom je istraživanju Muchembled vrlo temeljit; u ovoj ćemo knjizi osim Lucifera u svim njegovim rogatim i repatim oblicima susresti i Victora Hugoa, biskupa Jean-Pierrea Camusa, zaboravljena poligrafa, proizvođača 'tragičnih priča', čaroliju filma s Alfredom Hitchcockom, ilustrirani katekizam, stripove i komercijalne reklame.

Muchembled istražuje i sumnja, ali ne sudi i ne zauzima strane, pogotovo ne kad rasprava izlazi izvan okvira njegove teme te kao što naglašava u podnaslovu svoje knjige nudi jednu priču o đavlu, jedan od mnogih pristupa ovoj temi koja je nadahnula i druge značajne autore.

Zanimljivo je i kako u kontekstu sveprisutne globalizacije druge civilizacije i njihove demone ipak ne trpa u isti koš, jer svaka pojava možda ipak ima smisla samo u svijetu u kojem je i nastala. Što nas opet vraća na temu Noći vještica spomenute na početku ovog teksta a koju Europa uglavnom s prijezirom etiketira kao još jednog glasnika američkog kulturnog imperijalizma valjda zaboravljajući njene izrazito europske keltsko-druidske korijene.

Katarina Brbora