Piše: Luca Kozina

Začarani krug letargije

Foto: PS Photography / Pexels
Naslov knjige: Svi smo dobro Autor knjige: Iva Hlavač Izdavač: Profil Godina izdanja: 2016.
Nedjelja
19.02.2017.
Zbirka priča Svi smo dobro je druga knjiga mlade autorice Ive Hlavač (1986.) u izdanju Profila. Dio je biblioteke Periskop koju uređuje Robert Perišić, a njen cilj je davanje prostora i veće vidljivosti mladih neafirmiranim autorima. Ironično, jer je zbirka imala slab odjek u književnoj kritici, ali i u široj književnoj javnosti. 
U 24 priče upoznajemo stanovnike neimenovanog slavonskog gradića. Priče su vješto isprepletene: likovi se susreću, sudaraju, vole, mrze, kraj priče jednog početak je priče drugog lika. Pred čitateljem se rasprostire široka i šarena paleta: bogati, siromašni, direktor tvornice, konobarica, djelatnik na zavodu za zapošljavanje, tinejdžer, starci, homoseksualac.

Žrtve su tihog ubojice ljudske ambicije i mašte - navike. Svima je zajednički osjećaj beznađa, nemogućnosti izlaska iz začaranog kruga. K tome ih bližnji ne razumiju ili ih naprosto podnose, okolina stereotipizira ili ignorira. Nalaze se u prijelomnom trenutku - pokušavaju prijeći granicu nepodnošljivo običnog života, malograđanski prihvatljivog, samo da se prekine kolotečina, makar to bilo bacanje torte kroz prozor (priča proslava). 
Strogo gledano, priče se mogu svrstati u stvarnosnu prozu. Svi elementi su tu: stilski minimalizam, društvena kritika, tematska zaokupljenost običnim ljudima i njihovim običnim, malim pričama. Ali autorici je uspjelo uzdići se iznad klišeja, stereotipa i općih mjesta (od kojih stvarnosna proza itekako zna patiti). 
Jedan od načina na koji joj je to uspjelo jest dobro odabran rakurs pripovijedanja u prvom licu. Naime, imamo dvostruki uvid u likove – uvid u ono što misle (kada pričaju sami o sebi) i u ono kako ih vidi njihova malograđanska sredina (kada o njima pričaju drugi likovi). Činjenica da likovi i njihove priče proizlaze iz drugih likova ili se nastavljaju na njih pokazuje koliko jedni druge određuju. Naprimjer, priča o beskućniku koji jede tortu koja mu je iznebuha 'pala s neba' ne bi bila moguća bez priče o baki koja u trenutku bijesa baca kroz prozor tek napravljenu tortu. 
Nadalje, jednostavan i neposredan govor likova te ispovjedan ton približavaju ih čitatelju. Oni izriču očite, ali bolne činjenice o životu koje si nerado priznajemo. Teško je ne pronaći vlastiti odraz u njihovim pričama ("Danas je unukov šesti rođendan, a to su sada stvari koje me drže..."; "Ustanem ujutro i radim od jutra do mraka, bilo što, samo da ne mislim kako sam postala teret vlastitoj djeci.") 
Dok s jedne strane razotkriva licemjerje i proturječnosti slavonskog gradića, s druge strane autorica odabirom prvog lica daje priliku likovima da prišapnu čitateljima u uho da se iza gotovo svakog ljudskog čina krije potreba za ljubavlju, poštivanjem i pripadanjem. (Anti)junaci ovih priča su očajni, usamljeni ljudi koji žale za izborima koje su napravili ili nisu i koji se usprkos trenucima prosvjetljenja ne uspijevaju osloboditi od okova svojih života. Čak za likove koje bi, kada bismo se držali one stare crno-bijele karakterizacije, mogli svesti na 'zločeste', čitatelj osjeća simpatiju prema njima jer zna što se događa iza kulisa, iza maski i uloga koje nose. 
Toliko su zaokupljeni sami sobom i zapetljani životnim problemima da eventualno prihvate činjenicu da im je prekinut dotok vode, odnosno "stvar s vodom stišala se onako kako se stišaju stvari kada više nikome nisu zanimljive." Ironično, od svih likova najbliže sretnom životu je sestra jednog od likova, koja je doživjela moždani udar i otad živi u zaboravu i smijehu. ("Kao da zna da smo drukčiji od nje, da smo nesretni i da ćemo i ostati takvi.") 
No takav scenarij neki uspijevaju prilagoditi sebi (npr. u priči nitko, tamo vani, nije znao što se događa blagajnica Tamara želi ukrasti novac iz blagajne i pobjeći od svog učmalog života). Nakon vrhunca krize ipak umjesto neizvjesnosti koju bi donio novi početak biraju sigurnost, mire se sa sudbinom i shvaćaju da "matematika i nije toliko strašna. Sve te brojke, sve te kruške, imaju neko svoje mjesto." 
Stanovnike ovog neimenovanog gradića uvelike određuje i trenutni političko-ekonomski kontekst. Posvemašnja nezaposlenost, zatvaranje tvornica odaju da se radi o ekonomskoj krizi. Zatim imamo činjenicu da žive u Slavoniji, jednom od siromašnijih dijelova Hrvatske, u gradiću u kojem je, prema riječima jednog od likova, "najvažniji kulturni događaj čobanijada, a ljudi svake četiri godine glasaju za istog čobana." Posao je teško naći, a još ga je lakše izgubiti. Radnici dobivaju otkaze, a direktori otpremnine. Nažalost, te otužne okolnosti ne potiču ljude na pobunu, a ako nekoga potaknu, taj ubrzo zažali (priča svi oni koji sam mogao biti).
S obzirom na veliki broj priča, ne ostavljaju sve isti dojam, niti ostaju u pamćenju. Neke su naprosto izlišne, jer uopćeno tematiziraju teme poput varanja ili ogovaranja (miris breskve, krmača, svi smo dobro). Ipak, ni tim slabijim pričama ne nedostaje šarma koji im pridaje upravo lokalni štih. Uopće je teško naći neku konkretnu i ozbiljnu zamjerku ovoj knjizi. Priče krasi optimalna dužina (na svega nekoliko stranica autorica uspije izreći sve), dinamična radnja i već spomenuti jednostavni, ali ne i pojednostavljeni izričaj, dok u ponekim momentima poetičnost razbija minimalizam (pogotovo u naslovima Bogu je ponestalo zvukova svi oni koji sam mogao biti - stihovima Charlesa Simica, Patti Smith i benda The National).
No nedvojbeno najveća pohvala koja se može izreći na račun ove knjige jest što se u ovom slavonskom mikrokozmosu odražava makrokozmos, što je autorica postigla bez velikih riječi i puno objašnjavanja - jednostavno, suptilno i nepretenciozno,. A upravo je to odlika kvalitetne književnosti. Zato i je neobično što ove priče nisu imale odjeka u hrvatskoj književnoj javnosti.
Zadnja priča, koja služi kao post scriptum, odvodi nas u budućnost. Ništa se nije promijenilo, potencijalnim promjenama usprkos. Dapače, "većina tih ljudi zaboravit će što se dogodilo godinu prije." Pobjedu su izvojevali vrijeme i kolotečina. Priču možemo interpretirati kao konačnu potvrdu autoričinog pesimističnog stava. Ništa, pa ni izravna ugroženost temeljnih prava (pravo na vodu, a voda je preduvjet života), nije bila dovoljna da likove ovih priča trgne iz letargije. Svi pokušaji razbijanja začaranog kruga su tek posljednji trzaji ljudi koji se polako pretvaraju u žive mrtvace. Ironično je i znakovito što zadnja rečenica ipak sadrži neku promjenu – jedan od likova srušio se na pod i umro. Dakle, jedina promjena je smrt.
Svi smo dobro je izrazito uspjela zbirka kratkih priča mlade autorice Ive Hlavač koja se mikroskopski precizno hvata ukoštac s univerzalnim temama kroz prizmu lokalnog i vješto ocrtava psihologiju običnih ljudi, a pritom sve uspijeva sabiti u formu kratke priče. Ukoliko autorica nastavi razvijati svoj izričaj, od nje možemo očekivati jednako dobre ili još bolje knjige u budućnosti.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu