Vučine: od noira do Havaja

Igrom slučaja u kombinatu pratimo razvoj Vučina od samih početaka, Od kolijevke pa do groba, pa i još dalje u prošlost sve do Cyber ZOO-a.

U međuvremenu Sonja Gašperov i njezin čopor gostovali su jednom na portalu, a u Martićevoj 14d, ako me varljivo sjećanje ne vara, u tri navrata – posljednji put koncem prošle godine. Tom prigodom Sonja je kod našeg ministra za strip, Matka Vladanovića, predstavila svoj najnoviji album Vučine: Površina. Iskoristili smo situaciju, zaskočili Sonjina urednika, Vladu Šagadina iz kuće 2X2, pa mu otuđili ne samo Površinu, već i četvrti album – Dnevnik. Pa krenimo redom.

Vučine: Površina po svemu je, naročito pripovjedački, najzreliji album Sonje Gašperov. Iako u Vučinama ni ranije nije nedostajalo brutalnosti, očaja, obračuna i svega onog što dolazi iz naše vučje prirode i što nas pokreće na dramu, Površina je najmračnija pripovijest u cijelom serijalu. 

Kao i u Fincherovom filmu Sedam, kiša nemilice lije pojačavajući osjećaj tjeskobe i nekakve velike katastrofe koja neće pogoditi samo zaljev, taj mali komadić zemlje po kojemu kao ukleti tumaraju nesretna Danica, mali Jakob, Jona i strašni Sajla – već i cijeli svijet. To je kiša biblijskih razmjera, potop ispod čije površine se nazire tužni, strašni, surovi vučji svijet.

Unatoč činjenici da će nam sam taj svijet Vučina uvijek navući osmijeh na lice, Površina je ujedno i najtužniji izdanak ovog svijeta. Životi likova, izuzev malog Jakoba – koji je još premali i zaigran, pa ni izbliza ne može razumjeti sumorni svijet odraslih - razbijeni su u milijune krhotina, previše toga je već počinjeno, previše nerazumijevanja, propuštenih prilika, mržnje, okrutnosti, da bi se svi na koncu mogli pridignuti i nastaviti dalje. Čak ako se netko i izvuče, već od prve stranice imate dojam da će iza sebe neminovno ostaviti pustoš. 

U atmosferi koja podsjeća na miks filmova Krvavo jednostavno braće Coen, već spomenuti Fincherov Sedam i pustoš kakvu smo viđali samo u onim starim Bergmanovim filmovima, Sonja je ovaj put vučine gurnula do samog ruba. Ako nam je prije čitanja i bilo malčice žao što je priča ispripovijedana u crno-bijeloj tehnici – poslije čitanja uopće više ne možemo ni zamisliti da je moglo drugačije nego ovako. 

Čitati Dnevnik nakon Površine, dakle četvrti nakon petog albuma, jednako je kao otići na Havaje poslije teškog boksačkog meča u kojemu ste nokautirani tek koncem dvanaeste runde. Mnoštvo epizoda koje, sve redom, počinju i završavaju u okviru jedne stranice, prozori su u intimni svijet autorice Vučina. Pripovijesti, crtice iz života jedne stripašice, njezini svakodnevni mali užasi, opsesije, ljubav prema životinjama, ne baš pretjerana ljubav prema ljudima (osim prema onima iz njezina neposrednog kruga), razmišljanja, neprospavane noći, dani u kojima se ponekad ama baš ništa ne dogodi i tako redom – na jedan čudan način pretvaraju se u pravi superspektakl.

Umjetnici su i inače zaprložena čeljad, ali stripaši su očigledno najčudnovatiji kljunaši od svih. Mali primjer: u četiri ujutro dvoje vučina (Joso i Sonja) leže u krevetu. S plafona na njih vreba grozomoran insekt. Joso ga ne može umlatiti jer ga bole leđa – Sonja se boji. Na koncu Joso joj dodaje lightsaber ispod kreveta i Sonja hrabro ubija uljeza.

To je samo jedan od trenutaka zbog kojeg požalite što ne znate crtati, jer – da, može se to prepričati i riječima, i da, može i na taj način biti smiješno, ali kad nacrtaš – to je urnebes. Uživat ćete u svakoj stranici Dnevnika – časna riječ!

Na kraju i oštra zamjerka: Dnevnik je morao ići barem na 365 stranica. Svaki dan po jedna stranica. Ili još bolje – po dvije. Na taj način imali bi em puno temeljitiji uvid u život stripašice Sonje, em bi nam uvid duže potrajao. Potaknuti gostovanjem Vučina u Booksi, te iščitavanjem Površine i Dnevnika, u slobodno vrijeme počeli smo skicirati scenarij koji ćemo na koncu poslati Sonji na kućnu adresu. Pa nek nas odbije!