Voli cure i nogomet

Ivana Kovačić: Parabajka (Zigo, Rijeka, 2013.)

Parabajka je roman o odrastanju i sazrijevanju studenktinje koja dolazi u Zagreb ne bi li, između ostalog, pronašla i sebe i pobjegla od svojih strahova i ograničenja. Forma romana je takva da pratimo sadašnji trenutak u životu pripovjedačice, ali i u reminiscencijama pratimo njeno odrastanje na Otoku. Pripovjedačica nam u sadašnjosti govori o lezbijskoj zajednici, o tome kako uspostavlja kontakte s drugim curama, opisuje nam kako izgleda svakodnevni život, iznajmljivanje zagrebačkih stanova i stalni pokušaji da se postigne emotivna stabilnost, ne bismo li se osjetili sretnim.

Autorica pokušava da opiše dinamiku grupe: način na koji se pojedinke okupljaju radi igre fudbala, te način na koji ih to zajedničko interesovanje može učiniti i bliskima, ali često i kompetitivnima. Grupa prihvata nove članice, ali uvijek, kao i u ostalim grupama, važe i nepisana pravila koja se ne bi smjelo kršiti. U grupi se razvija potreba da neko bude nadređen drugima, a ostale članice biraju stranu koju će zauzeti. 

Odnosi u grupi se dodatno komplikuju kada se pojedine članice i emotivno povežu, te se njihovi ljubavni neuspjesi prenose i na atmosferu u cijeloj grupi. Kovačić vješto koristi ova dva pola, lični pol i pol grupe, te uspijeva da karakteriše svoje likove i dodatno, da im doda na realističnosti i da ih iznijansira.

Autorka oblikuje glavnu junakinju i time što joj dopušta da nam ispripovijeda svoje djetinjstvo i istoriju svoje porodice. Kao i u prethodnom slučaju, kroz priču o drugima pratimo i kako se oblikuje lik pripovjedačice. Ujedno upoređujemo i način na koji društvo šire funkcioniše, ne samo u porodici, koja je takođe jedna vrsta grupe, već i u društvenim grupama koje povezuju neke druge vrste identiteta poput, u ovome slučaju, lezbijske zajednice. 

I jedna i druga grupa imaju vlastite uzuse i podjednako utiču na razvoj junakinje, na njena iskustva, odluke, te na njeno sveukupno sazrijevanje. Još jedna razlika u odnosu na lezbijsku zajednicu, gdje su sve članice manje-više generacijski slične, jeste i to što u porodici generacijske razlike bitno utiču na međuodnose. Kovačić je dosta uspjelo prikazala perspektivu djevojčice, prije svega zato što ovi dijelovi teksta nijesu pretenciozno zamišljeni i lako je povjerovati da jedna djevojčica ostaje donekle i zbunjena onim što se dešava u životu starijih članova porodice, ali da je i vrlo zainteresovana da sazna šta se to sve dešava odraslima.

Za razliku od uvjerljive perspektive naivne djevojčice, pripovjedačica se u starijoj dobi ne mijenja dovoljno da je ne bismo shvatili kao još jednu nedozrelu tinejdžerku. To donekle može biti opravdano činjenicom da pripovjedačica u toku romana i dalje odrasta, ali ne predstavlja poseban čitalački užitak pratiti njena banalna zapažanja o životu i svijetu. 

Nije pretjerano zanimljivo ni čitati o sporovima između mladih parova, a da se pritom ne inzistira na širim društvenim okolnostima. Autorica je donekle pokazala kako i u lezbijskim zajednicama, kao i u hetero zajednicama, postoje odnosi moći, često je prisutno i nasilje, a nerijetko se kopiraju i rodni obrasci s muško-ženskim ulogama. Međutim, umjesto da više insistira na dekonstrukciji ovakvih odnosa, pripovjedačica često zapada u lično, patetično ispovijedanje ili samosažaljenje.

Roman Parabajka zanimljiv je kako zbog izbora lezbijske teme i pisanja o žensko-ženskim odnosima čiji je potencijal, konačno, primijetila još Virdžinija Vulf u Sopstvenoj sobi, jednom od najvažnijih tekstova feminističke književne kritike i teorije, tako i zbog autoričinog pokušaja da opiše dinamiku odnosa između grupe i pojedinca, odnosno pojedinke. 

Ono gdje roman zastaje jeste nedostatak dekonstrukcije čvrstih identiteta te, između ostaloga, zato ovaj tekst još uvijek nije i queer, kakvim ga određuje urednik u komentaru na poleđini knjige. S tim u vezi je i stil romana koji ne samo da nije pretenciozan, već je često nedorađen i djeluje poput pisanja zbilja lake ljubavne, žanrovske literature, koja ne djeluje dovoljno subverzivno da bi mogla da izađe izvan okvira identiteta, bio on rodni i seksualni, ejdžistički poput dječjeg identiteta, ili identitet provincije u odnosu na Zagreb.

Važno je napomenuti i podatak vezan za uslove u kojima se ova knjiga objavljuje. Iako je informacija o pravima napisana na kraju knjige, ona nikako nije beznačajna jer upućuje na širi društveni kontekst i skreće pažnju na uslove u kojima nastaje i razvija se književna produkcija. Izdavač Parabajke, kako piše na poleđini knjige, zadržava za sebe sva prava, ali ih i ustupa čitateljima i čitateljkama, tako da se knjiga može kopirati, pod uslovom da se ne koristi u komercijalne svrhe i da se ne mijenja njen sadržaj. 

Udruga Katapult iz Rijeke, u sklopu čije je Edicije Katapult objavljena ova knjiga, i inače teži da uključi mlade u proces nastajanja književnosti, dajući im potporu za njihov kreativni književni rad. Osim želje da ovakav pristup dobije većeg zamaha u književnoj produkciji, moguće ga je zamisliti i postaviti kao sljedeći korak i u oblasti književne kritike, koja bi i sama ispitivala vlastitu poziciju u lancu književnog rada, i u oblasti druge strane - strane recepcije.

Nađa Bobičić
foto: James Boyes

***

Nađa Bobičić (1988.) diplomirala je i masterirala na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Studentkinja je doktorskih studija književnosti na istom fakultetu. Objavljivala je književnu kritiku u okviru projekata Criticize this! i Alternativna književna tumačenja.