Vječna čežnja za pripadanjem: predstava 'Max, Mischa & ofenziva Tet' prema romanu Johana Harstada

Max, Mischa & ofenziva Tet norveškog pisca Johana Harstada (Naklada OceanMore, 2023., prijevod Anja Majnarić) životna je kronologija odrastanja kroz neželjenu izmještenost, mjestimice preduga prozna elegija posvećena prijateljstvu, cjeloživotnoj ljubavi, rasturenim obiteljima i umjetnosti, kazalištu i slikarstvu, ali i Vijetnamskom ratu, Norveškoj i Americi, i svim društveno-političkim promjenama što su se desetljećima, od kraja 1970-ih do ranih 2010-ih zbivale u svijetu. Johan Harstad u ovom opsežnom romanu od preko 900 stranica i neobično bliskim, ljudski duboko portretiranim likovima pita nas koliko je dugo moguće biti odsutan iz zemlje u kojoj si rođen, da bi druga u koju si silom preseljen, mogla ili možda ne bi, postati domom?

Istoimeni roman dvije godine od prijevoda na hrvatski, za koji je Anja Majnarić nagrađena godišnjom nagradom Iso Velikanović za najbolji prijevod, postaje kazališna predstava u Zagrebačkom kazalištu mladih, u režiji Ivice Buljana i dramatizaciji Vida Hribara.

Harstadov roman, a i na svoj način Buljanova predstava, otvaraju se glavnim likom tridesetpetogodišnjeg kazališnog redatelja Maxa Hansena, koji živi u Americi te je na turneji po saveznim državama sa svojom predstavom. Prisjećajući se svojeg ranijeg života kada je kao dvanaestogodišnji dječak zajedno s obitelji, majkom, ocem i sestrom, neželjeno preseljen radi očeva posla u avijaciji iz Stavangera u Norveškoj na Long Island u New Yorku, Max priča svoju dugu životnu priču. Od trenutka dolaska u Ameriku, Maxov se svijet urušava, međutim dok se svim silama pokušava othrvati prisilnoj asimilaciji u novu kulturu, upoznaje prvo najboljeg prijatelja Mordecaija, a potom i Mischu Grey, slikaricu koja mu je prva, a možda i jedina ljubav u životu. Od rane dobi fasciniran Coppolinim filmom Apokalipsa danas i Vijetnamskim ratom, Max uz Mordecaija čini prvo glumačke, a potom i režijske korake u suvremenom američkom kazalištu, probijajući se tako bok uz bok s Mischom i njezinim slikarskim uspjesima, dok sve vrijeme u slojevima podteksta vibrira Maxova vječita potisnuta tuga za Norveškom koju je odavno za sobom ostavio, dovoljno davno da se teško prisjeća materinjeg jezika. Paralelno s Maxovom pričom, pratimo i njegovog ujaka Owena Larsena (ranije Ovea Hansena), veterana Vijetnamskog rata i neostvarenog jazz glazbenika koji je mnogo prije ostatka svoje obitelji stigao u Ameriku, potpuno sam, jedino s nadom u bolje sutra.

Stiješnjena između kulturnih fenomena, velikih političkih previranja, ratova i antiratnih protesta, škripavih kazališnih daski Broadwaya i off-Broadwaya, fluorescentnih svjetala umjetničkih galerija, nikad utišane buke Manhattana i sivila oporog betona grada-koji-nikad-ne-spava, Maxova čežnja za zelenilom, snolikom tišinom fjordova i zemljom iz koje još kao dječak biva silovito otrgnut, otežala čežnja za povratkom korijenima i obali rodne Norveške čije obrise s godinama prisilne, a ipak mukom prihvaćene osobne amerikanizacije Max sve više gubi iz sjećanja, protkana je i uvezana u svakom mikroprostoru dugih, zapletenih, katkad jedva prohodnih rečenica Harstadovog romana. Čežnja je to i za vlastitim pripadanjem, nikada dovoljno usidrena i izmetnuta između dvije nacije što ga istovremeno, shizofreno, raskoljeno prihvaćaju i odbacuju, i čežnja je to čiji se odjek u Buljanovoj predstavi premalo osjeća, a previše direktno gura gledateljima kroz mjestimice uspjelu, ali načelno razvedenu režiju pa i dramaturgiju.

Izuzetno je težak zadatak prihvatiti se tako opsežnog romana čija se fabula u dva pripovjedna glasa i nebrojene referentne slojeve od povijesti do umjetnosti, proteže na tridesetak, odnosno pedesetak godina, i postaviti na scenu u predstavu od 3 i pol sata. Ivica Buljan režijski to čini sažimajući ključne točke Harstadovog romana, obuhvaćajući pritom sve glavne likove i njihove životne putanje, među kojima pak izostaje čvršćeg veziva, blažih scenskih prijelaza koji bi upotpunili cjelokupnu izvedbu koja ostavlja dojam rascjepkanosti i fragmentiranosti, naročito u scenama koje formalno obilježavaju čitavu priču, poput Maxove i Mischine veze ili pak Owenovog života.

Hribarova dramatizacija odrađena je relativno korektno s obzirom na količinu teksta u predlošku, međutim brojne su replike koje likovi izgovaraju na sceni banalno simplificirane i bez mnogo dubine, kao da se radi o prosječnoj TV-sapunici gdje se gledatelju trenutna misao i/ili emocija ne samo pokazuje, već i doslovno razjašnjava. Ugo Korani će tako igrajući Maxa, na početku predstave otresitog i s pravom nezadovoljnog tinejdžera istrgnutog iz udobnosti poznate škole, prijatelja pa i jezika i podneblja, raspravljajući se s ocem oko pozicije u koju ih je novim poslom doveo, starmalim glasom usporediti „dijete u emigraciji“ i „dijete u egzilu“, govoreći pritom ocu da je „dramska napetost ovdje (u Americi)“. I nije samo nevješto sažimanje napetih dijaloga i suviše jednostavno grebanje po proznom predlošku Harstadova romana, koji inače nudi nevjerojatnu intertekstualnu širinu uz vješto pripovijedanje i toliko životno bliske, katkad očajnički prekrasne monologe glavnih likova, jedini problem ove predstave.

Dok Ugo Korani naslovnog lika igra sasvim odmjereno i uronjeno u Maxovu tugu, posebice snažno i kao zbunjenog mladića koji se prvi put zaljubljuje i to pritom u 6 godina stariju ženu, lajtmotiv i pokretač njegovih žudnji, što za domom, pronalaskom karijere kao kazališnog redatelja ili održanjem na okupu obitelji koja se postepeno raspada, gubi se u povremenoj naraciji koju umjesto njega samog, na sceni vodi Vedran Živolić. Iako dikcijski neosporno odličan, s glasom koji uistinu godi slušati u bilo kojoj predstavi, Živolić naratora nažalost glumi previše samouvjereno poput voditelja kasnonoćnog talk showa. Dramaturška i režijska odluka da se pripovijedanje glavnog lika prebaci na drugog glumca pored zaista i više nego dovoljno sposobnog Koranija, ne čini mi se pretjerano uspjela jer osim što Korani time gubi značajne sekvence koje bi lika kojeg tumači još dodatno izvedbeno podebljale, također je i suhoparno samo prepričavanje radnje koje također vrši Živolić.

Iz glumačke podjele izdvajam Ivana Jurkovića, mladog glumca i stipendista ZKM-a, kojem je Max, Mischa & ofenziva Tet prva velika predstava s ansamblom ZKM-a (kasnije je u istoj sezoni zaigrao i u Frljićevim Vješticama iz Salema), a uloga koju tumači, Maxova najboljeg prijatelja Mordecaija, možda je i najbolja glumačka izvedba u cijeloj predstavi. Jurković na sceni zaista jest Mordecai sa stranica Harstadovog romana, izgubljen između želje za oslobođenjem i prihvaćanjem sebe kroz glumu koja mu je strast te je poput značenja njegova imena, kao lik utjelovljenje snage u slomljenosti. Pred Ivanom Jurkovićem, vjerujem, stoji blistava glumačka karijera u jednom od naših najjačih domaćih kazališta i to demonstrira u ovoj predstavi i usudit ću se reći, zasigurno će i u svim sljedećima. U scenskoj dinamici s Ugom Koranijem, ondje gdje su Mordecai i Max fokus predstave, Jurković i on jedan drugog nadopunjuju i veoma zorno repliciraju prijateljski duo od adolescencije do odrasle dobi, čija je narativna linija jedna od najvažnijih u Harstadovom romanu. Prijateljstvo je to koje nadilazi i godine odvojenosti i kilometre, koje se uspostavlja u međusobnoj izmještenosti i nepripadnosti kako Maxa, tako i Mordecaija, svakog od njih na svoj način negdje neprihvaćenog. Mordecaijeva borba s priznavanjem vlastite homoseksualnosti svojoj obitelji preklapa se s Maxovom vječnom potragom za uzemljenjem, a spona koja ih veže, iako katkada napeto rastegnuta, nikada neće završiti pokidana, već utoliko snažnija.

Kostimografija Ane Savić Gecan prikladna je i prema potrebi kreativno razigrana kao ogledalo nekoliko desetljeća koja predstava, kao i tekst predloška, pokriva. Ipak, kostimi koje nosi Hrvojka Begović kao Mischa, u odnosu na roman kao da stavljaju veći naglasak na seksualizaciju njezina lika, visokim lakiranim čizmama, kratkim suknjicama i raskopčanim košuljama. Općenito je Begović kao Mischa u predstavi žalosno svedena na lik fatalne slikarice čiji se karakter ne probija dovoljno na sceni da bi opravdao Maxovu gotovo 15-godišnju opčinjenost njome i toliko čvrstu ukorijenjenost u Mische u njegov život od vrlo rane dobi. Hrvojka Begović Mischi uspješno pristupa kao snažnoj ženi koja se vlastoručno probija na gustoj i maskulino zastupljenoj umjetničkoj sceni New Yorka 1990-ih, onakvoj kakva je i portretirana u romanu, međutim naglašavanjem njezina tijela, posebice u ljubavnoj sceni gdje se Begović skida do pasa, i izostavljanjem dublje karakterizacije, Mischina se snaga nerijetko gubi na sceni.

Lucija Šerbedžija u ulozi Maxove majke Beate nježna je i emotivna poput majke u romanu, a njezina spona s Maxom opipljivo se prelijeva na scenu. Frano Mašković u ulozi oca nešto je slabiji, neinventivno komičan u dionicama koje su napisane u humorističnom ključu i pomalo karikaturalan kao nevjerni muž na službenom putu, dok se Sreten Mokrović ističe u slojevitoj ulozi odlučnog i vizionarski nastrojenog profesora Wohlmana, voditelja dramske skupine u kojoj Max i Mordecai čine svoje prve korake ka budućim profesionalnim karijerama u američkom kazalištu. Ostali ZKM-ovi glumci (Milivoj Beader, Barbara Prpić, Toma Medvešek, Rok Juričić, Luka Knez, Milica Manojlović, Nataša Dangubić) koji uskaču u različite sporedne uloge, katkad i njih više, nažalost ne dolaze dovoljno do izražaja, a u silnim ulascima i izlascima sa scene, njihov značaj tek ostaje na figurama usputnih prolaznika ili mahom amerikaniziranih karikatura ljudi iz susjedstva.

Karikaturalno je kodirana i scena Mischine izložbe, u kojoj Dado Ćosić u ulozi inače odlično teatralno prenaglašenog kustosa izaziva smijeh publike. Međutim, gledajući predstavu postavila sam si pitanje zašto je od svih točaka iz predloška baš izložba umjetnice pretvorena u naizgled humorističnu, a zapravo posprdnu farsu s nauljenim muškarcima koji nose Mischu i kustosom koji gotovo da se ruga tumačeći Mischin slikarski izričaj? Mischino umjetničko djelovanje zauzima konkretan dio romana, s dugim esejima i likovnim kritikama, opisima samih izložbi i Maxovih i njezinih susreta s uspješnim umjetnicima i umjetnicama, i pomalo je žalosno vidjeti kako su režijski njezin lik i djelo tretirani u predstavi. Odmak koji kazališna adaptacija čini od originalnog teksta nije međutim u Buljanovoj predstavi problematičan kao takav, i redatelj i dramaturg imaju pravo ulaziti u izmjene originala kako bi predstava što bolje zablistala na sceni, već se radi o tome da su takve promjene, poput one u sceni Mischine izložbe, u ZKM-ovoj predstavi naposljetku ipak podbacile. 

Nadalje, priča Maxovog strica Ovea dovoljno je važna da je on u romanu drugi fokalizator, a u dvije odvojene cjeline i drugi pripovjedač uz Maxa, i nejasno mi je zašto se režijski u predstavi preko njegove priče toliko površno prešlo. Rakan Rushaidat izvanredan je izbor za strica Ovea, jazz pijanista koji za sobom ostavlja cijelu obitelj i Norvešku kako bi ostvario američki san, kojega igra nježno i uvjerljivo kao ostarjelog čovjeka koji od života nije pretjerano dobio, ali se sa svojom pozicijom s vremenom pomirio. Ove Hansen svojom asimilacijom u američki kontekst čini radikalan obrtaj u osobnosti, promjenom imena u Owen Larsen, simbolički dokidajući sve spone sa svojim norveškim korijenima, što je važna točka koja je prikazana u predstavi, međutim samo u varijanti scenske opaske, suviše kratkog preleta preko toliko formativno važnog momenta za njegov lik. Rushaidatov glumački raspon dolazi do izražaja posebice u dinamici koju razvija sa svojim scenskim nećakom, Ugom Koranijem, i prava je šteta što nije dobio veću priliku da liku strica Owena na sceni pruži pravdu i zastupljenost poput one u romanu. Gotovo cijela druga polovina romana centrirana je oko Maxovog i Mischinog zajedničkog života sa stricem Owenom u Apthorpu stanom na Upper West Sideu, jednom od formativno najvažnijih prostora za glavne likove, naročito Maxa. U kontekstu strica Owena, važna je i sama glazba, s obzirom na to da je jazz glavni razlog njegova dolaska u Ameriku, međutim tome se u predstavi, usudit ću se reći veoma pogrešno, ne pridaje mnogo važnosti. Neiskorišteni potencijal strica Owena i Rushaidatove glume, koja je na visokoj razini i inače, ne samo u ZKM-ovim predstavama, tako ostaje još jedan kamen spoticanja Buljanove predstave.

Glazba Darka Rundeka, Igora Pavlice i Mire Manojlovića ambijentalna je, ali podosta neprimjetna, dok se eventualno ističe nekoliko songova koje na sceni izvode sami glumci, pokazujući odlične glazbene i pjevačke talente. Ipak, sami songovi nanovo razbijaju tijek ionako fragmentirano režirane predstave i nemaju mnogo kontekstualne veze s pričom.

Sporna mi se čini i sama scenografija Aleksandra Denića, polupokretna i fragmentirana, u čijem se premještanju koje vrše glumci povremeno gubi uigranost ansambla. Poveća američka zastava koja na sceni služi i kao tepih u novom dnevnom boravku obitelji Hansen, ali i kao kodirana oznaka prisilne amerikanizacije Maxa i njegove obitelji, osim što djeluje kičasto, suviše je i banalno samorazumljiv označitelj. Veliki izvješeni crno-bijeli poster Jane Fonde iz perioda Vijetnamskog rata koji, među ostalim, pozom evocira i samu naslovnicu romana koju krasi Shelley Duvall, još i funkcionira u cjelini scene jer stvara kontekstualni odraz same ratne tematike koja se provlači u podtekstu romana i predstave. Videozid u mizansceni pak, djeluje nepotrebno i ostavlja pitanje koja mu je bila konkretna funkcija jer je korišten minimalno, u jednoj izoliranoj sekvenci prijenosa live snimke koju kamerom vrši Dado Ćosić, ponaosob snimajući glumce razmještene oko dugog stola na kojem se odvijaju ključne scene poput Maxovog prvog susreta s Mischom. Takav metapostupak već je toliko viđen u domaćim kazališnim produkcijama da ga se do srži iscijedilo i u ovom primjeru ne doprinosi pretpostavljenoj ideji multimedijalnosti, već dodatno čini predstavu utoliko razvedenijom.

Drugi dio predstave (nakon pauze) pretpostavlja izmijenjenu scenografiju: scena ZKM-a tako u cijelosti biva ispunjena stolicama, nalik gledalištu preko puta, među kojima se glumci kreću u napetim dijalozima. Zrcaljenje gledališta ne postiže jači efekt, osim da se glumci između redova plastičnih bijelih stolica na sceni gotovo gube i izgovaraju tekst gotovo mehanički, katkada robotski, između telefonskih poziva koji im obilježavaju živote i čije bi izvođenje, da bi dotaklo publiku, moralo biti utoliko bolje i upečatljivije režirano. Radnja se u drugom dijelu ubrzava do te mjere da se ključne završne scene iz romana, poput Maxovog i Mischinog prekida, rušenja World Trade Centra 11. rujna, vijesti o Mordecaijevoj sudbini, uragana koji pogađa američku obalu i slično, mehanički sažimaju u nekoliko godina koje u radnji prolaze i svode na kratke, nejasno oblikovane scene koje ostavljaju jedino dojam užurbanog privođenja priče kraju.

Ipak, Max, Mischa & ofenziva Tet kako na papiru tako i na sceni, unatoč svim problemima predstave, previše simplificiranoj dramatizaciji teksta, razvedenoj i mjestimice plošnoj režiji, neskladnoj scenografiji i nedovoljno iskorištenom potencijalu ZKM-ovog ansambla, oda je prijateljstvu i nekrvnom bratstvu, cjeloživotnoj ljubavi isprepletenom s odrastanjem i novim životnim spoznajama, premrežena velikim svjetskim događajima i pomacima društvenih, kulturnih i političkih epoha, uz neodvojivo, ali i nikad zaista odgovoreno pitanje o osobnoj pripadnosti nekome mjestu, kulturi, domu. Roman je to, a i predstava, koji opsegom evociraju sami život, a dirljive priče Maxa, Mordecaija, Mische i strica Owena, ostaju uz čitatelje i gledatelje još dugo nakon rastanka s njima.