Uzduž i poprijeko ulicama Zagreba

Često pišem i uređujem tekstove dok hodam ulicom. Preciznije, obično radim natuknice koje preslagujem i nad kojima potom bdijem pred laptopom. Dakako, takav način zapisivanja u hodu i nije preporučljiv jer se veći dio koncentracije utapa u ekranu mobitela, umjesto na orijentaciju u prometu, ali trudim se biti izuzetno pažljiva. Za mene je to efikasan način da ostanem u kontaktu s tekstom (plus bez grižnje savjesti odradim svoj dio koraka za taj dan). Tako je bilo i sa zbirkom Kad god netko ispred mene hoda u kojoj se, prigodno, uzduž i poprijeko čitaju ulice, mjesta i ljudi grada Zagreba.

Da su nagrade vrlo dobra stvar koja omogućuje i potiče objavljivanje knjiga, dokazuje i primjer ovog mladog pjesnika kojemu su dosad objavljene tri pjesničke zbirke. Antonio Karlović osvojio je nekoliko nagrada: prvu nagradu međunarodnog pjesničkog festivala u Vrbasu (2017.), književnu nagradu Milivoja Cvetnića (2018.) i nagradu Na vrh jezika (2021.) za zbirku neobičnog naslova Kad god netko ispred mene hoda koja je u fokusu ovog teksta. Osim toga, objavljivao je u više časopisa i izdanja u Hrvatskoj i inozemstvu.

Što se tiče dvije prethodne zbirke, njihova poetika se može pročitati i preko naslova, doduše pojednostavljeno, ali za moju poantu sasvim dovoljno. Tijela. Stepenice. Siromaštvo. (2018.) je zbirka koja uključuje različite tematsko-motivske interese, od intimnih odnosa do radničkih uvjeta, uz stepenice kao simbol kuće i života koji se napušta i odlazi u imigraciju, ali i kao poveznicu s djetinjstvom. U tonu naginje misaonosti i filozofičnosti, a u njoj možemo primijetiti kako autor simpatizira ponavljanje kao strategiju u ostvarivanju ritma ili podcrtavanju ideje pjesme. Primjerice, ponavljanje riječi ili čitavog stiha u tijelu pjesme, posljednjeg stiha kojim se završava pjesma (Sjene smo od ljudi. / Sjene smo od ljudi. str. 68) ili kao jedna riječ, varijanta izgovorenog (Divno je putovati, / putovati u dvoje. str. 49). Nadalje, karakteristična je za ovu zbirku inspiracija likovnošću, točnije slikama, a u zbirci su reprodukcije slika Saturn proždire svog sina Goye i Cinik Vilka Gecana.

Za razliku od prve zbirke, Ego-Stripper (2019.) lepršavija je u izrazu, s manje ozbiljnim tendencijama stvaranja „ozbiljnog pjesništva“, što se primijeti, kako u izrazu, tako i u naslovima ciklusa (Lap-dance, Striptease i Golotinja). Većina kao da je izgovorena u jednom dahu, bez točke ili velikog početnog slova koji bi označio predah, zbog čega one, ostvaruju specifičan užurbani ritam. Također je prisutna tema rada, ali i duhoviti momenti svakodnevice poput situacije s rajnglom ili u pjesmi Kurvini seen-ovi (hommage to Johnny Štulić), pa i kada govori „Izgubio sam pola zdravlja / pišući ovu pjesmu“. Uz reference na Tina Ujevića i književnu grupu 90+, autor testira teren i traži svoje mjesto pod pjesničkim nebom gdje bi se mogao usidriti. Ipak, Ponegdje se pjesme ipak otimaju i bježe u pretjeranu naraciju i objašnjavanje (primjerice u pjesmama Scena, Šogor, Zazorno).

No vratimo se na našu predmetnu zbirku, koja je, u različitim segmentima, upravo kombinacija prethodne dvije. Može se pratiti razvijanje interesa za teme kojima se dosada bavio, ponajviše intimni i društveni odnosi, samo su oni kondenzirani, uokvireni zajedničkim nazivnikom, odnosno prostorom grada Zagreba i njegovom strukturom. Duhovita zapažanja i ponegdje provokativni komentari izoštrili su se i rasuli po zbirci, dok su u ritmu zadržana ponavljanja i izjavne rečenice koje točkom zauzdavaju pjesnički glas.

Šest cjelina, od kojih su četiri podjednake duljine, a dvije upola kraće, redom su: Dani (koji vječno hodaju jedan ispred drugog), U prolazu, Perspektiva, Susreti, Iza ugla, Centar). Pritom Dani funkcioniraju kao svojevrsni uvod koji me i „kupio“ na daljnje čitanje. Danima u tjednu pridodani su zanimljivi opisi koji duhovit ton postavljaju kao poetičku odrednicu, a koji će se protegnuti zbirkom i njezine teme učiniti lakše probavljivima. Tako se preda mnom našla naizgled jednostavna priča, pri čemu sam tek na drugo ili koje iduće čitanje osvijestila repetitivnost dana, zadanost ritma u koji upadamo tijekom tjedna koji se vraća sam u sebe, kao vremenski predvidljiv slijed kojemu ne možemo umaknuti.

Grad u zbirci čini slika koja je svima nama bliska: njemu je gužva na koju smo oglušili, u njemu žive susjedi koje ne poznajemo, posvuda su trube automobila i tramvaja, licemjerje i ignorancija. Ukratko, „Živjeti u gradu znači / živjeti u gužvovitom neznanju.“ (str. 18). Osim „gužvovita neznanja“, pjesnički subjekt je nezadovoljan jer „ponovno će me danas prisiliti / da radim stvari od kojih mi se okreće želudac.“ (str. 62). Pita se i sljedeće: “Da je Rothko odlučio naslikati Zagreb / koje bi boje koristio, / osim crne (naravno)? / Možda zagasito sivu dotrajalog asfalta, / već previše puta pokrpanog pred izbore, / koji čini ovaj nesigurni pločnik.” (str. 75). Jasno je (i ironično) što nas može ujediniti, šoping i kapitalizam: „Subotom su svi Zagrepčani i svi vole prošetati Ilicom, glavama okrenutim prema izlozima s desna.“ (str. 48).

Nakon uhodanih dana s kojima se otvara zbirka, znakovito je da je prva u cjelini U prolazu upravo pjesma Flâneur, iz čega možemo pretpostaviti što nas dalje čeka u zbirci. Subjekt je u gradu flaner (u naslovu izvorno na francuskom jeziku čitam i određenu ironiju), zanesenjak, onaj koji besciljno luta ulicama grada Pariza i gotovo je u simbiozi sa životom ulice, što je Walter Benjamin u The Arcades Project vrlo lijepo i slikovito opisao: „grad se pred njim jasno dijeli u svojoj dijalektičnosti: otvara se poput krajolika, a zatvara oko njega poput sobe.“ (str. 880). U fokus svojeg razmišljanja Walter Benjamin postavlja figuru Baudelairea kao ilustrativan primjer flanera na čiju percepciju svijeta utječe arhitektura i urbanizam koji oblikuju njegovo iskustvo lutanja gradom. Dok Baudelaire sa cilindrom, štapom i kaputom utjelovljuje benjaminovski ideal, ovoga lako možemo zamisliti u bijeloj majici ili hoodici, u trapericama i nekim dobrim tenisicama. Čak se i sam odmiče od te slike („Ma ne brinite, / ja nisam Baudelaire.“, str. 17). U tom smislu, pjesnički subjekt i nema neke prevelike ambicije: „Tek, eto, bacam nogu / pred nogu / u ovom gradu / koji nije Pariz / i zavidim prolaznicima / koji, eto, nisu / prazni kao ja.“ (isto) Sadržaj se ne iscrpljuje u nekim poznatim mjestima poput Jelačićevog trga ili Zrinjevca, već se radi o nekim mjestima koja nisu nužno reprezentativna za Zagreb, ali iz nekog razloga jesu za subjekt, iako ne doznajemo zašto, poput Marićeva prolaza, Črnomerca, Petrinjske, Gagarinova puta.

U naslovnoj pjesmi frustrira ga kada netko ispred njega ide presporo, niti je živ, niti je mrtav, zbog toga je angažiran jer ne može podnijeti „generaciju šepavaca“, treba nam smjena generacija, a svi mi dijelimo naš trk prema litici, svi ćemo beziznimno propasti u ponor, kolektivno za sve prognoza nije dobra. Tako se, osim u prostoru, naš subjekt kreće i u vremenu koje, unatoč svemu, nezaustavljivo prolazi, a grad će biti tu i poslije nas: „I odustajem, odlazim. / Ostarim. Umirem… / A on se okreće, / on se pobožno okreće.“ (str. 28). Izostaje opreka selo i grad u kojoj je selo nešto dobro, razlika se recimo vidi u pjesmi Na selu neke stvari ipak idu brže nego u gradu, na selu te barem brže pokopaju („Popodne zakašlješ, / navečer izdahneš, / ujutro te pokopaju. / Kasnije odu / natrag u Njemačku.“, str. 23). Na taj način izbjeglo se upadanje u zamku stereotipnog prikaza.

Da se ne bi utopio u gradskoj vrevi, pjesnički subjekt kao da izgovara samome sebi, potom i čitatelju, što je zapravo bitno, i to u pjesmi Dovoljno. Posljednja je pjesma u zbirci koja nam poručuje da je dovoljno napraviti mali pomak, malo djelo, kako bismo u naše živote propuštali svjetlo i kako bismo spriječili dolazak mesara, krvoprolića ili rata u najam u prostore koji su tik do nas.

I da ne bi bilo da se uljuljkamo u predvidljivost i ponavljanje, šetuckanje s noge na nogu, tu na scenu nastupa forma. Pjesme su različite duljine, od nekoliko redaka do stranice. Jedna pjesma je kaligram (Zrakoplov), devet pjesama u prozi koje su tekstovi na rubu žanra, poput Traperice koje nalikuje kratkoj priči, isto Izuzetna muha i Maramice. Moja gluha draga koja se četiri puta pojavljuje i koja, iako na različitim mjestima, unutar zbirke čini jednu koherentnu cjelinu jer se nastavlja priča, kao priča u nastavcima. Najčešće sam zastala na mjestima ovog tipa: „Večeras se osjećam kao mirisni borić u autu / koji je aromu izgubio prije nekoliko mjeseci.“ (str. 29) ili „Ja sam, na primjer, star dvanaest traperica.“ (str. 42). Jednostavan i razgovorni stil koji podsjeća na važnost izvedbe upotrebe jezika, odnosno na čitanje naglas. Često zaboravimo da poezija ima bogatu usmenu tradiciju, kao i tradiciju govorenja.

U zbirci poezija prožima prozne situacije, hodanje, šetnju, komentare. Dobra naslovnica uvijek govori o brizi izdavača, zato se ova dobro uklopila u temu i u subjekt koji nam je okrenut leđima, u gradu većem od njega. Predstavlja odmak od poetike koja favorizira metaforu, po tretmanu teme i u svom tempu je relaksirajuća i nepretenciozna, pri čemu se vidi da je u njoj glas koji je samog sebe svjestan, ali si ne utvara da je on nešto veliko i ozbiljno. To je bilo prigodno jer zbirka kao da je namijenjena da se konzumira u hodu, što me podsjetilo na zbirku Blizina svega Ante Zlatka Stolice.

Neobičan naslov Kad god netko ispred mene hoda traži dopunu i ostavlja pitanje tko to i gdje hoda, ostavljeni smo u zagrebačkoj panorami. Ona nas neće progutati samo budemo li od nje mogli napraviti odmak. Ova zbirka privući će i one koji nisu skloni “težini” suvremene poezije, pritom podsjetiti na činjenicu da se velike misli mogu izreći jednostavnim jezikom. Za kraj, sklopila sam dva stiha kao poruku koja mi ostaje praviti društvo nakon čitanja zbirke: "i koliko su općenito sitna / naša ishodišta, naši izvori, / sjemenke iz kojih smo izrasli, / kako je sitno ono iz čega smo došli, / i kako je sitno ono u što idemo;" (str. 37); "Stoga nam ne preostaje ništa drugo / nego čuvati ono što je sad, / da nam i to ne pobjegne / iza ugla." (str. 59).