Neda Miranda Blažević-Krietzman:
Potres (Fraktura, Zaprešić, 2014.)
Roman Nede Mirande Blažević-Krietzman bavi se potresima doslovne i metaforičke vrste. Naime, područja poput Kalifornije, u kojoj se radnja romana odvija, podložna su fenomenu pomicanja tektonskih ploča pri čemu se kora zemlje trese, izazivajući ono što mi zovemo potresima. S druge strane, postoje i potresi unutarnje, duševne vrste, pri kojima naše psihičko stanje prolazi kroz momente krize i perturbacije koji imaju moć izmijeniti izgled našeg unutarnjeg krajolika.
Recimo samo da spoj tih dviju ideja možda nije najnadahnutija ili najkompleksnija metafora svih vremena, no poslužit će za jednu analizu obiteljske dinamike kakvom se roman bavi.
Njegova autorica možda široj hrvatskoj javnosti nije toliko poznata, no njena kratka biografija na kraju knjige pokazati će da se radi o višestruko nagrađivanoj (u Hrvatskoj i inozemstvu) pjesnikinji i prozaistici, dramaturginji i esejistkinji, slikarici i fotografkinji, između ostalog dobitnici nagrade
Tin Ujević 2012. za zbirku pjesama
Vezuvska vrata. S obzirom na takav pedigre, donekle je iznenađujuće shvatiti o kakvome se ovdje romanu radi – najprikladnije ga je usporediti s
Hallmarkovim televizijskim filmovima: obiteljska tematika, obiteljske vrijednosti, bez uvredljivog jezika i uvredljivih ideja, onoliko pitomo koliko 200 stranica proze može biti.
Ako je to ono što tražite od knjige, i ako zanemarimo povremene grudice teško probavljivih jezičnih / misaonih konstrukcija, imate pred sobom jedan solidan instant vanilija puding od romana. Sadržaj pokazuje 100 g bračnih nesuglasica, 100 g problematičnog ženskog položaja u društvu, 50 g napetosti oko ugroženog položaja djeteta, 50 g muka oko odrastanja, 10 g melankolije i preispitivanja mladenačkih odluka, te prstohvat dobrih kršćanskih vrijednosti i naklapanja da zacementira promiješane sastojke kada se jednom dobro razmjeste.
Možda bismo mogli stvar ostaviti na tome – krajnji proizvod na prvi pogled ne izgleda loše, ali ako jednom krenemo prčkati po njemu, šanse da mu vratimo iole privlačan oblik počinju rapidno opadati. Recimo, zapitamo li se zašto Will svojoj budućoj mladenki Lori smatra potrebnim objasniti pojave poput valova i vjetra, a da pritom ona nije vanzemaljac koji se prvi put upoznaje s elementarnim pojavama života na Zemlji, bit ćemo prisiljeni primijetiti neke uporne i poprilično začudne (da ne kažem zastarjele) ideje o muškarcima i ženama u ovoj knjizi.
Lora će tako objasniti da se muški i ženski mozak u mnogome razlikuju. Ženski mozak nikada ne miruje, uvijek je u nekoj mentalnoj akciji. Muški mozak s vremena na vrijeme miruje i isključuje se iz aktivnosti realnosti. Žene su osjetljivije na bol od muškaraca. Hormon estrogen ima jak utjecaj na funkcioniranje ženskog mozga. Opreznost, razmišljanje, suosjećanje. Hormon testosteron ima jak utjecaj na funkcioniranje muškog mozga. Brzina akcija suosjećanje. (108)
Iz svih tih bioloških i neuroloških činjenica (108) proizlazi autoričina ideja da se žene, uključujući Loru i njenu kćer Daryl, mogu najbolje opisati kao sklone kreativnim djelatnostima, zainteresirane za umjetnost i književnost, obdarene visokom socijalnom inteligencijom i bogatim unutarnjim životom. Muški likovi, s druge strane, poput Willa, njegovog sina Tima i Darylinog dečka Ivana, bolje pristaju uz profil znanstvenika, s visokim stupnjem inteligencije, analitičkim vještinama, ali i ozbiljnim problemima emocionalne zakinutosti.
Takva raspodjela uloga očito će s vremena na vrijeme dovesti do sukoba budući da muškarci, predstavljeni u liku Willa, vide samo jednu stranu u tome rješenju. Svoju. A ta je strana bila činjenična i neemotivna. Nije uključivala u svoju računicu Lorine povrijeđene osjećaje, poštovanje, dostojanstvo i, napokon, ljubav. (108) Dakle, ključni problem današnjih muško-ženskih odnosa jest činjenica da muškarci razmišljaju samo glavom, dok žene razmišljaju, hm, nečim drugim. A očito ne pomaže ni činjenica da su muškarci, sudeći po Willu, beskrajno dosadna, iritantna, nemaštovita stvorenja.
Ovakvu konstrukciju rodnih uloga samo potvrđuje činjenica da su jedini ženski likovi koji odskaču od stereotipa protjerani na margine romana i kulture koja se opisuje. U slučaju Lorine sestre koja nije tek kapljica u konvencionalnoj struji života (56), bilo joj je potrebno otići u Japan i predati se istočnjačkom vjerovanju u život (56) (štogod to bilo), te pijenju velikih količina čaja ne bi li pronašla u sebi nešto dublje od Lorine životne filozofije: vedrina, vedrina, vedrina!
I Lorine kolegice također donekle odskaču od zadanog kalupa: Angela je Indijanka iz plemena Cupeño, a Pamela je Amerikanka koja dolazi iz planinskog okružja zbog kojeg se diči gromkim glasom i sličnim karakterom koji je odmah izdvaja iz mnoštva. Nažalost, cure imaju vremena samo svratiti na kratki ručak u romanu nakon čega opet nestaju, ostavljajući nas opet s prpošnom, požrtvovnom Lorom.
Duboko nezadovoljstvo glavne junakinje takvim stanjem stvari ispoljava se u opisanom dramatičnom unutarnjem potresu, no u krajnjoj analizi svodi se na nekompatibilnost s partnerom i probleme u komunikaciji do kojih dolazi koliko zbog njegovog manjka empatije, toliko i zbog njenog manjka prave osnove za svoje argumente, osim one emocionalne.
Samo po sebi, to možda može opisati odnos jednog hipotetskog disfunkcionalnog para. Međutim, prenoseći njihove probleme i stavove na sljedeću generaciju, te generalizirajući ih na cijeli muški i ženski rod, autorica iznosi pretpostavke o rodovima koje nas vraćaju natrag u vrijeme kada su se rodne uloge shvaćale kao prirodne činjenice, a ne kulturni konstrukt, i kada su se te 'prirodne činjenice' o inferiornosti žena koristile za legitimizaciju njihovog položaja u društvu.
Gdje onda smjestiti roman koji preuzima kategorije koje je zapadna kultura i književnost izvrnula naglavačke prije nekoliko desetljeća? Dok formom možda podsjeća ili cilja na američke i britanske obiteljske romane autora poput Jonathana Franzena, Jeffreyja Eugenidesa, Zadie Smith i Hanifa Kureishija, nedostaje mu upravo ono što je te romane pretvorilo u glas nove generacije i što je njihov žanr učinilo zanimljivim: sposobnost da dekonstruiraju i demistificiraju duboko uvriježene predrasude o rodnim ulogama, te pripadnosti etničkim i društvenim grupama, kakvima se autorica često služi u svom pisanju, ponudivši umjesto njih mnogo raznorodnije, fleksibilnije, amorfnije identitete.
Našao bi se tu i niz drugih ideološki nabijenih pretpostavki, od predstavljanja trgovačkog centra kao mjesta emancipacije i samoostvarenja u kojem žena može uživati oslobođena svih društvenih konvencija (214) do same ideje o tipičnoj američkoj obitelji srednje klase (10) koja bi danas bila beskrajno problematična u bilo kojem američkom romanu (o kakvoj se obitelji tu radi? Bjelačkoj? Crnačkoj? Kineskoj? U New Yorku, Baton Rougeu ili Aspenu?)
Što se tiče društvenog i političkog konteksta u kojem se roman pojavljuje, počnimo od činjenice da je, kao i dva prethodna autoričina rada, izašao u izdanju
Frakture, vrlo uglednog nakladnika čiji se glavni urednik
Seid Srdarević činio vrlo zadovoljnim što je za kuću uspio dobiti tako uglednu autoricu. Knjigu je javnosti predstavio i kritički postav sastavljen od
Darije Žilić,
Jagne Pogačnik te Denisa Derka, zadnji od kojih mu je posvetio i
pozitivnu kritiku u Večernjem listu.
No unatoč takvom institucionalnom pečatu i tvrdim koricama u koje je roman uvezen, moramo ustvrditi da pred sobom nemamo veliki roman, jer veliki romani ne koriste nepromišljeno pohabane klišeje, a čak i kada predstavljaju mizogine ideje, ne iznose ih tako nemarno i nesvjesno. Činjenica da je taj aspekt ovog romana dosad potpuno previđen možda najviše govori o tome koliko su u našim krajevima još uvijek uvriježene pretpostavke od kojih polazi.
U tome slučaju, možda je prvi korak u pravom smjeru priznavanje da nije svaka knjiga koju napiše žena ženska knjiga, tj. da predstavlja ideje važne i progresivne za žene. Kada prihvatimo i činjenicu da nije svaka ženska knjiga dobra knjiga, i potencijalno velika knjiga, onda smo na pravom putu. A do tada... neka jedu puding.
Ivana Ančić
foto:
Nathan Callahan ***
Ivana Ančić (1985, Sarajevo) diplomirala je na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu na Odsjeku za anglistiku i Katedri za antropologiju. Objavljivala je kritike u sklopu projekta
Criticize This!, nakon čega počinje pisati za
Zarez,
Sic!,
Knjigomat,
VOXfeminae i
Booksu.
