Toplina i tračak nade

BiH se trenutno nalazi u najvećoj krizi još od ratnih vremena, tolikoj da mnogi čak pričaju o ratu, a oni koji se sjećaju prethodnog napominju da je atmosfera slična kao i onda. Međutim, suprotni tabor koji odmahuje rukom na takva zloguka predviđanja napominje da rat nije moguć jer obični ljudi, upravo oni koji bi morali ginuti, imaju nizak moral. U pitanju je, kažu, niz faktora – od loše ekonomske situacije, egzodusa mladih ljudi, a da ne spominjemo manjak povjerenja u vlasti.

Ako se odmaknemo načas od pro et contra ekipe i uperimo mikroskop u svakodnevni život stanovnika BiH jasno je su ti životi tako obični i tako slični životima nacija koje uopće ne razmišljaju o ratu već plivaju protiv nekih drugih struja – partnerski odnosi, zdravlje, poslovi, djeca itd. Svakako, život oko sebe je najbolje promatrati kroz filter realnosti, ali ako ga promatramo kroz filter književnosti, dolazimo do uvida koje nam stvarnost ne može pružiti. Književnost, zajedno s drugim umjetnostima, skida veo drugosti s ljudi, gradi mostove između različitih nacija i vjera. Stvara ono što rat želi uništiti. 

S obzirom na trenutni društveni kontekst za čiji ishod još nismo sigurni, važno je čitati što više književnosti koja otkriva sličnosti u razlikama i pokazuje da je suživot itekako moguć, ali i potreban za naš opstanak kao ljudske vrste. Zato se može reći da najnovija zbirka priča bosansko-hercegovačke autorice Lejle Kalamujić (1980.) Požuri i izmisli grad može komotno zauzeti svoje mjesto među knjigama (i drugim umjetnostima) potrebnim u ovakvim nestabilnim vremenima. Autorica je već poznato ime na književnoj sceni, ponajviše nakon uspjeha prethodno objavljene zbirke priča Zovem se Esteban (2015.). Sudeći po trenutnom pozitivnom kritičkom odjeku (usput, zbirka je jedna od dobitnica novouspostavljene regionalne nagrade Štefica Cvek), Požuri i izmisli grad čeka sličan scenarij. 

Tematski, autorica se okreće (ali ne sasvim) od naglašeno autobiografskog pristupa uspostavljenog u Zovem se Esteban prema van. U fokusu su priče običnih ljudi, pogotovo onih obespravljenih i zanemarenih u društvu (starije osobe, radnici, osobe različite seksualne orijentacije) i obilježenih ratnom traumom. Kalamujić ne prikazuje svoje likove kao svojevrsne iznimke, već joj je bitnije pokazati njihovu humanost i običnosti kroz prikaze njihovih svakodnevica. Primjerice, priča "Adino jato" opisuje bujajuću ljubav između Mirze i Ade, od kojih Mirza uzgaja ptice. Ljubav ih izbaci iz kolotečine, ali isto postaju svjesni koliko je njihova zabranjena ljubav ograničena u BiH. Mirza odlazi, a Adi u nasljeđe ostavlja golubove čija nesretna sudbina na kraju ipak biva oplemenjena Adinom posvećenošću uspomeni na Mirzu.

Autorica na sličan način pristupa temi ljubavi između starijih ljudi u priči "Transfuzija". Dvoje usamljenih umirovljenika se sasvim slučajno, zahvaljujući svojim psima, upoznaje i polako zaljubljuje. Kroz stihove imamo pristup njihovim mislima zbog čega nam ovo dvoje likova lako prirasta srcu. S druge strane, ima i priča koje se eksplicitno hvataju ukoštac s težim temama poput rata i nasilja. Rat je čimbenik razdora, on razdvaja dotadašnje prijatelje (priča "Usne", "Požuri i izmisli grad"), uništava živote ne samo fizički i psihološki ("Svitanje", "Što je to u nama"), već i ekonomski ("Dubrovački šeširi"). 

Ipak, iako su likovi obični, razlikuju se od većine po tome što, kako kaže pripovjedačica u priči "Male smrti": "...što se nikad nisam navikla" na zlo, nasilje i mržnju. To odbijanje navikavanja na loše ima različite posljedice. Primjerice, pripovjedačica iz te priče pokapa ptice koje se zalijeću u prozore njezinog ureda, dok Neni iz priče "Što je to u nama" nastrada mentalno zdravlje u ratu.

Stilski gledano, također se može reći da autorica nastavlja ići stazom utabanom u Estebanu. Glavna obilježja su kratkoća i konciznost izraza. Veoma su maštovita jezična rješenja, pogotovo neobične glagolske konstrukcije (otpatiti, nasmijemo lica, ne treba puno pa da život proljepota). Priče su zbog svoje kratkoće i neposrednog pristupa naoko jednostavne, a opet natopljene liričnošću – u nekim pričama poput "Transfuzija" ili "Trebalo je", autorica pripovijeda u stihovima. Stihovima još više sabija priče, lišava ih bespotrebnih ukrasa i objašnjavanja te ističe njihovu srž. Također, čitatelji Estebana će prepoznati autoričino rukovanje vremenom – brzo izmjenjivanje prošlosti i sadašnjosti kao i izdvajanje određenih, ključnih trenutaka te njihovo isprepletanje kroz tekst. 

Zanimljivo je pritom što su sve priče uglavnom jednake duljine, bolje rečeno – kratkoće jer zauzimaju svega nekoliko stranica. Paradoksalno, neuspješna izvedba pojedinih priča ("Pastrmke koje su odbile umrijeti", "Djevojčici koja čeka na voz") naglašava autoričinu sposobnost da može uspješno ispričati priču usprkos ograničenom manevarskom prostoru. Ono što se najviše može zamjeriti takvim pričama jest njihova nerazrađenost. Autorica postavi dobre temelje, zasije sjeme likova zanimljivim detaljima, ali se priča zbrzano zaokružuje i prelazi se na drugu. 

Posljednja priča "Požuri i izmisli grad" tematizira odnos dvije prijateljice, Tanje i Cice, koje život razdvaja pa ponovno povezuje. Tanja je na samrti i Cica joj dolazi iz Sarajeva u posjet u Beograd da joj olakša posljednje dane. Naslov priče i zbirke je zapravo zapovijed koju sebi izgovara Cica kada Tanji na njenu molbu da odu u Sarajevo izmišlja Sarajevo njihovog djetinjstva. Varijacije motiva grada se pojavljuju i u drugim pričama. On je uvijek topos snažne simboličke važnosti i možemo reći da predstavlja dom (Sarajevo u pričama "Što je to u nama", "Mozart protiv Mozarta", "Požuri i izmisli grad"), ogledalo u kojem se odražavaju likovi i njihova raspoloženja. 

Posljednja rečenica u zbirci: "Nama dosta", elegantno i koncizno poentira umjetnički kredo autorice, ali i većine ljudi koji žele živjeti mirno – optimizam usprkos poteškoćama života, važnost maštanja, kao i održavanja ljudskih odnosa kroz pomaganje i emocionalnu podršku. 

Da se vratimo na početak teksta, jasno je zašto je književnost s izraženom pripovjedačkom empatijom važna danas, kada povijest prijeti da će se ponoviti na europskom tlu. Iako, kao što kaže kritičarka Aleksandra Aksentijević,”razumevanje i humanizam (...) ne daju odgovore na pitanja koja se tiču društva”, oni su bitan faktor promjene. Štoviše, ta emocionalna toplina i tračak nade topao kao sunce na kraju priče "Svitanje" je ono što najviše ostaje nakon čitanja zbirke Požuri i izmisli grad.