'Točka poraza': O nepravdi i zlu mora se pisati

Mitovi su priče koje govore o nama, našim vjerovanjima, običajima i svojim nam ponavljanjem daju osjećaj lažne autentičnosti kojom potom opravdavamo svaki daljnji postupak jer tako je to bilo u mitu, pa tako to treba biti i danas. Ali kada bismo krenuli čitati mitove kao što čitamo neke druge tekstove kojima smo okruženi, vjerojatno bismo se poželjeli od njih odmoriti. U mitskom svijetu nema sumnje tko je junak, tko protivnik, tko kome pomaže i za koga navijamo. Zato je književnost tu da nas podsjeti da je Perzej obezglavio trudnu Meduzu koja je još k tome bila silovana.

Točka poraza novi je roman pjesnikinje, dramatičarke i prozaistice Sibile Petlevski objavljen u izdavačkoj kući Sandorf u ožujku ove godine. Autorica je sveučilišna nastavnica na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramske umjetnosti te je za svoje tekstove nagrađena brojnim nagradama od kojih valja izdvojiti Književnu nagradu roman@tportal.hr 2011. godine za prvi dio Trilogije Tabu – Vrijeme laži, a svojim novim romanom odmiče se od tema moderne, psihoanalize i bečkog fin de sièclea.

Roman Točka poraza podijeljen je u tri cjeline, i same podijeljene na fragmente u kojima se razvijaju i isprepliću tri narativne linije. Središnja je gotovo banalna kriminalistička priča o obitelji Javorović, supružnicima Anđelki i Nenadu te njihovo dvoje djece Marinu i Tamari. Anđelka je novinarka porijeklom iz hrvatske emigrantske obitelji u Kanadi, a njezin suprug Nenad vlasnik je antikvar, što Anđelka opisuje kao „umjetnost trgovanja“. Radnja započinje u trenutku kada Javorovići organiziraju večeru za Matka, Nenadovog posrednika za trgovinu umjetnina koji je bio kažnjen zatvorom za sitne prevare, te njegovu suprugu Kristinu kako bi dogovorili preuzimanje indijanske kacige za koju se može pretpostaviti da je ukradena.

Druga dva rukavca romana vezana su uz Anđelkinu osobnu i obiteljsku povijest. Zbog svog hrvatskog porijekla i poznavanja jezika, ona se još kao studentica novinarstva prijavila kao prevoditeljica u kanadske jedinice UNPROFOR-a koje su trebale osiguravati mir za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali su umjesto toga sa zaraćenim stranama sudjelovale u organiziranom masovnom silovanju žena. Anđelka je godinama nakon toga, traumatizirana, odlučila napisati knjigu u kojoj će razotkriti zločine onih koji su ih trebali sprječavati.

Konačno, Anđelkina obiteljska povijest povezana je i s pričom o sjevernoameričkim Indijancima, točnije savezom irokeških plemena. Roman tako obiluje antropološkim podacima o uređenju irokeškog društva iz kojih čitatelj saznaje da su bila organizirana na matrijarhalnom principu s Majkom klana kao predvodnicom saveza. Što se tiče ratovanja, Irokezima nije bio cilj pobiti što više protivnika, nego ih zarobiti. Nakon toga slijedilo je posvajanje ratnih zarobljenika od strane pojedinih irokeških obitelji, što je u prošlosti bio okrutan ritual prijelaza koji bi nerijetko završavao smrću potencijalnog posvojenika koji bi na kraju rituala podlegao ozljedama koje je zadobio za vrijeme njegova trajanja. Anđelka, pregledavajući obiteljske albume, zaključi da je njezin djed bio jedan od onih koje su Irokezi posvojili.

Suvremena književnost često se bavi pitanjima spolnih, rasnih i klasnih identiteta jer uvelike nastoji govoriti jezikom suvremenih identitetskih politika za koje se pretpostavlja da su predmet interesa čitatelja. Međutim, nakon više objavljenih romana i zbirki poezije autorici je bilo potrebno izbjeći automatizaciju teksta te pokazati da književnost može o istima temama progovoriti na nov i još neosviješten način. U ovom romanu ona to čini na način da svoje likove propušta kroz slojevitu mrežu društvenih i političkih odnosa i oblikuje ih kao subjekte koji nisu svedeni na jednoobrazne karikature pojedinih identiteta s manjkom autorefleksije.

Za tekst koji se bavi odnosom pojedinca prema drugima, bili oni žene, Indijanci ili klasno marginalne osobe, važno je da se uzme u obzir drugost svakoga subjekta. Anđelka je tako ugledna novinarka, feministkinja s instantnim reakcijama na pritajene seksističke dosjetke, ali ih ne primjećuje u vlastitom domu kada su nakon večere ona, Tamara i Kristina te koje će pospremiti tanjure. Također, Anđelka na početku romana ima odbojan stav prema Matku i Kristini koji žive na gradskoj periferiji u malom stanu jer je „misao na druženje s ljudima s kojima teško da ima[m] išta zajedničko unaprijed umara“. Na mnogo radikalnijoj razini u romanu se iznosi stvarni slučaj mučenja i ubojstva Somalijca koje su počinile kanadske mirovne snage, a za koji je bio odgovoran pripadnik indijanske zajednice.

Točka poraza čitatelju pokazuje međuovisnost marginalnih pozicija likova koji se pokušavaju izboriti za svoja elementarna prava. Žene silovane u ratovima 90-ih te kanadski Indijanci koji građanska prava moraju izboriti na mukotrpan način povezani su u književnosti kao oni za koje mora govoriti netko drugi. Anđelka to pokušava pisanjem knjige, ali je itekako svjesna ograničene moći pisane riječi i još više njene potencijalne štetnosti: „Možda bi ipak trebala napisati roman s ključem, ili čak roman-rijeku; upotrijebiti autentične glasove, ukloniti njihova imena i sa žurnalističkim iskustvom orkestrirati iskaze u dirljivu simfoniju ljudskih sudbina? Tada to više ne bi bila njihova nego njena priča, ali netko je već za taj trik bio nagrađen, netko je iskoristio iskorištene i bacio ih u ime vlastite slave natrag u anonimnost.“ Iako su pripisani Anđelki i njenoj knjizi, ova etička pitanja kao da autorica postavlja sama sebi, što je već naznačeno i podnaslovom romana Točka poraza - Knjiga snimanja. Knjiga snimanja je prema Filmskoj enciklopediji podijeljena u dva stupca, lijevi za sliku i desni za zvuk, a jezik knjige snimanja mora biti jasan, nedvosmislen. Anđelka je svjesna da slika i zvuk ne moraju uvijek biti u skladnom odnosu te da književnost nikada nije jasna i nedvosmislena. Knjiga snimanja poslužila je kao koncept kojim se otkrivaju postupci kojima se književni tekst služi kako bi izgradio jedan fikcionalni svijet svjestan svoje fikcionalnosti i koji se odriče uvjeravanja čitatelja u svoju istinitost.

Predmet pisanja nužno se iskrivljava i podvrgava zakonitostima drugačijim od onih koje vrijede u stvarnosti. Za razliku od velikog broja suvremenih tekstova koji svoju popularnost stječu tobožnjom zrcalnošću književnosti i života, ovaj roman nema namjeru na takav način „varati“ svoje čitatelje, nego pokazuje iznimnu svijest o moćima i ograničenjima teksta te se bavi pitanjima njegove etičnosti.

Iz tih se razloga lako mogu zaboraviti i slabija mjesta teksta. Jedno od njih pojavljuje se u trenutku u kojoj neimenovana organizacija, a za koju se samo može naslutiti da se radi o policiji, počinje ucjenjivati Anđelku prijetnjama da će uhititi njenog supruga zbog posjedovanja ukradene indijanske kacige ako nastavi pisati svoju knjigu o silovanju žena. Nakon naznaka da bi netko mogao biti protiv objavljivanja takve knjige, logično je da se čitatelj zapita tko bi to mogao biti. Prvo se u romanu pojavljuje žena u crnom koja Anđelki šalje poruku „iz kluba obožavatelja“ na kojoj piše „crkni piskaralo“, zatim joj na vrata stiže kutija puna kondoma, da bi se na kraju preko Matka upleo Drago za kojega se pretpostavlja da ima veze s policijom, a koji otvoreno prijeti Nenadu i Anđelki. Međutim, niti u jednom trenutku nije razjašnjeno jesu li te tri prijetnje međusobno povezane i tko stoji iza njih. Ako su to država i policija, onda bi trebalo kritiku sustava koji štiti zlostavljača izvesti do kraja. Posljednje poglavlje stilizirano kao odjavna špica, metatekstualni je zaključak romana koji uvodi lik autorice romana Točka poraza koja razjašnjava svoje namjere i postupke te zapada u pretjerano objašnjavanje prethodnog teksta koje bi bilo bolje ostaviti čitatelju na interpretaciju.

Roman tako razotkriva mitove kao stereotipe, bilo nacionalne, rodne ili rasne, odnosno kao priče koje nas nastoje uvjeriti u jednostavnost i stabilnost svijeta u kojem se nalazimo, u uloge koje su pravedno raspodijeljene i među kojima se lako može razabrati tko je junak, a tko neprijatelj; tko napada, a tko koga brani; tko je Perzej, a tko Meduza. On nas tjera da ponovno iščitamo mitove vlastite zajednice i od njih radi ono što ih jedino može podvrći nemilosrdnoj kritici, književnost.

Roman Točka poraza svakako je zanimljiv i važan tekst koji pokazuje kako se o nepravdi i zlu, o kojima se mora pripovijedati, i može pripovijedati. Manje zamjerke lako se zanemaruju u perspektivi rijetke pažnje prema tekstu, likovima i čitateljima koju autorica pokazuje u svojoj etici književnog teksta. S njome se književnost može približiti i nekim puno pravednijim točkama.