Težina 'Stalka' i svijeta

Izdavačka kuća Sandorf izdala je ljetos zbirku poezije Anteja Jelenića, Stalak za svijet. Zbog pomicanja roka, knjiga je izašla u lipnju, nešto povoljnijem dijelu ove godine, pa se na nekoliko mjesta i predstavila publici. Među ostalim, u Splitu je otvorila Mjesec hrvatske knjige Razlistaj se!, inspiriran Zemljom i ekologijom. Spomenimo, neke pjesme iz zbirke već su objavljene online; druge su se po ukoričenju proširile putem društvenih mreža. U svakom slučaju, na jednom širem planu, internet je ipak ublažio štetu uslijed zastoja književnih zbivanja posljednjih mjeseci.

Prema bilješci s klapne, Stalak je Jeleniću prva knjiga iako je i prije objavljivao online, u tiskanim časopisima i zbornicima. Usto, autor je suorganizator događanja Adria Art Annale koje kroz umjetnost i aktivizam promišlja suvremeno društvo. Istoimena umjetnička udruga realizirala je i projekt Mreža solidarnosti, kasnije pretočen u prvonagrađeni dokumentarni film (46. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva u Vukovaru). Napokon, ovi interesi oblikuju i komentare/eseje koje je autor objavljivao na portalu H-Alter otprilike od 2009. do 2017. godine.

Što se tiče Stalka, za knjigu poezije on je pozamašan. Šezdesetak pjesama smješteno je u devet ciklusa čiji naslovi prate točke i krivulje naše zbilje. Odnosno, svi naslovi – Eutopija, Deveti rujna, Ultra festival, Parlamentacija, Rajski vrt, Pistorius, Dobro jutro građani EU, Gradonačelnik i Anarhist – igraju se, ako već ne traumama, onda osjetljivostima, krhkostima društva. Pritom su neki od naslova ironični s obzirom na sadržaj koji uokviruju (Rajski vrt, Dobro jutro…), a u drugih se ironija ističe kovanicama (Eutopija). Na tom tragu, čini mi se da oni uglavnom imaju funkciju navigacije – i to, ne u smislu upućivanja na konkretni sadržaj, nego na kontekst, a zatim, djelomice, i atmosferu teksta. Preciznije, u naslovima Stalka kao da je upisan ubrzani puls vremena.

Kad je riječ o likovno-grafičkom rješenju, ono je dosta neobično. Prvo, svaki ciklus otvaraju ilustracije/fotomontaže koje interpretiraju njegov naslov. Primjerice, ciklus Eutopija prati prizor neke tehnološke civilizacije koju nadlijeću projektili, iz koje iskoračuje modificirani čovjek; ciklus Gradonačelnik mutne gradske vedute nad kojima bdije Buda, itd. U tim ilustracijama, kao i naslovima, ne treba tražiti tematske, nego radije interpretativne okvire. Ili, svojevrsne mentalne otiske suvremenog čovjeka.

Zatim, u skoro svakom ciklusu je bar jedna pjesma okrenuta horizontalno. Pogovoriteljica Dorta Jagić to povezuje s promjenom perspektive tijekom čitanja, što se čini kao opravdan argument – pretpostavljam pritom da perspektiva označava i misaonu, a ne samo fizičku poziciju. U jednoj od tih horizontalnih pjesama, dakle, promjena perspektive zaziva se mantrom "svakoga dana izumre dvjesto životinjskih vrsta" (str. 61. – 63.). A budući da se horizontale ponavljaju kroz zbirku, one se zaista mogu tumačiti kao signal čitatelju, poziv na neku drukčiju stvarnost.

Vezano za likovno-grafičko oblikovanje, treba spomenuti još nešto. Naime, u ciklus Ultra festival umetnuto je desetak "zapovijedi" kojima je s lijeve strane pridružen simbol džainizma. Postavljajući tu religiju kao superiornu kršćanstvu, Stalak utvrđuje: "Sva pravila i Božje zapovijedi su temeljno / nepoštivanje ljudskog bića (…) / U prirodi ne postoji korov. / U poeziji nema isključenih. / Ljubav je plamen u koji treba / baciti prtljagu i dati svom životu / novo ime.” (str. 51.)

Ovi stihovi vrlo dobro sažimaju Stalak. Iako kritičan prema društvu, pa i zloguk kad je riječ o budućnosti, on ljubav vidi kao neki "izlaz u slučaju nužde". Kao protusilu kretanjima društva. I to idealističku ljubav, ljubav koja zahvaća totalitet; ljubav čovjeka i ljubav nekog umirućeg štakora, podjednako. Pa ako je u gornjim stihovima ljubav označena kao plamen (s konotacijama čišćenja, počela i dr.), onda svijest o tome treba uzeti kao temelj zbirke; temelj njenog lirskog subjekta.

Taj subjekt, zanimljivo, podjednako se javlja u prvom licu jednine i množine, klizeći tako iz osamljenika/odmetnika u skupinu, ponekad i na prostoru jedne pjesme. Skupina se pritom odnosi na pjesnike (Revolucija zemlje), na neku neprijateljsku vrstu (Koraci u tami), a gdjegdje se širi i u "univerzalnu" poziciju. Tobože zajedničku točku ljudi:

"Već plamtimo dok gledamo / Birokraciju koja se razbježala (…) Neugodno se svi osjećamo jer / Smo opet goli, a umjesto igle i konca / Imamo samo riječi opterećene cementom" (Melankolija, str. 17.)

"Sve lakše propuštamo loše vijesti kroz / Transparentni stomak dok rijetka / Ambalaža treperi među košćicama (…) Živimo u neboderima dezinformacije // Najbolje se osjećamo kada slučajno sjednemo / Na otvoreni klavir ili u pogrešan autobus" (Stalak za svijet, str. 32.)

Općenito, stječe se dojam da jedinstveni glas orkestrira različite iskaze u zbirci. Glas čvrstog političkog stava, određen prema religiji i tehnologiji. Potonje je, recimo, očito i iz idiolekta – koji uz motive fizike/kozmološke motive (kvantni kaos, crne rupe) obilno uključuje i jezik tehnologije (svjetlosni potpisi, fejsbuk). Uglavnom, u takvom svijetu – naprednom, ali već i napuklom – subjekt predstavlja čovjeka u misaonoj i emocionalnoj punini. U, šire shvaćeno, odgovornosti prema sebi, kao i svakom ljudskom i neljudskom biću.

Spomenuti svijet je još jedan važan faktor. Bolje rečeno, njegov distopijski ton. Osim ranije navedenih motiva, ostvaruju ga pjesničke slike, pa i čitavi scenariji. Zato je taj svijet u nekim svojim segmentima još uvijek poznat; u nekima nov, uronjen u apstraktno. U svakom slučaju, smrt je u njemu podjednako prirodni zakon i pogodba koju potpisuje čovjek. Pjesma Vrisak može se uzeti za primjer:

"I kada posljednja stabljika metvice / Bude tek lijek u suzama / Kada bolest još jedino bude u / Pokretnim slikama / Što slijedi? / Što kada puknu sve brane / I ljudi budu ležali puknutih glava / U ljepljivoj močvari / Nepopravljivih snova i lošeg mirisa / Što onda? / Koliko dugo može trajati ova opsada / Svega što želi živjeti u tisuću / Životinja / Koliko se moguće udaljiti / Od onoga što je točno pred nama (…) I što kada / Od zadnjeg bumbara / Napravimo ogrlicu protiv demona / Kada novorođena djeca / Budu hrpa plavog pepela (…)" (str. 73. i 74.)

Na formalnom planu, riječ je o tekstu koji vješto eksperimentira s ritmom. Uglavnom (se) to čini opkoračenjem, biranom interpunkcijom i grafičkim oblikom – primjerice, odvajanjem jednog/dva/tri stiha. Nekoliko pjesama ugođeno je rimom, što jeziku daje prednost pred sadržajnim planom. Ipak, u tom pogledu, najefektnije su pjesme sasvim posvećene jeziku. Uraci Brzina svjetlosti i Napušavanje tišine, zbog spoja aliteracije i asonance, ali i anadiploze i spretnih opkoračenja, rezultiraju eufonijom, šuštavošću.

Na kraju, prigovor se može uputiti na račun opsega, i to iz dvaju razloga. Ranije spomenuta debljina – zbog veće gustoće nekih pjesama, ali i poetičke raznolikosti unutar pojedinih ciklusa – ovu, inače osmišljenu i vrlo dobro izvedenu zbirku ponekad opterećuje. Da se još malo kratilo, vjerujem da bismo imali i za nijansu gušći, stroži tekst. Naprosto, da bi se prilične dimenzije Stalka mogle brže i bolje sagledati.