Nagrada Goran za mlade pjesnike proteklih godina u sve većoj mjeri postaje default instanca u koju autorice i autori polažu nade za vlastitu inicijaciju u pjesničku scenu. Dotičnim se 'mladima' ona sve češće ukazuje kao jedina prilika da objave knjigu pjesama koja će biti koliko-toliko zapažena, ako ne i kao jedina prilika da objave knjigu tout court.
Goran za mlade bez sumnje je priznanje koje izravno jača "kulturnjački feudalizam" (
Jure Detela) u književnom polju – reprodukciju i percepciju književne scene kao sustava hijerarhija i 'staleža', kojeg su beskrajne podjele na 'ugledne' i 'mlade', na afirmirane i neafirmirane, tek jedna dimenzija. S druge strane, dodjela ove nagrade uz dodjelu samoga
Goranovog vijenca predstavlja jedan od dva ključna sadržaja
Goranovog proljeća – manifestacije koja, i pored svih pokušaja 'odozgo' da je sreže i marginalizira, ostaje možda i jedino pjesničko događanje s konstantnim i nezanemarivim prisustvom u tzv. široj javnosti. Upravo zahvaljujući simboličkom kapitalu koji posjeduje i medijskom prisustvu koje (još uvijek) uživa,
Goran za mlade pjesnike od velikog je značaja za vidljivost poezije u tzv. široj javnosti u Hrvatskoj; njegovom kontinuitetu imamo zahvaliti i ono malo odjeka koji suvremena poezija ostvari u medijskome mejnstrimu.
Nije pretjerano ustvrditi da je prvenac 'mladogoranovke'
Mateje Jurčević, u nišama unutar kojih se poezija baštini i unutar kojih se o njoj diskutira, bio željno iščekivan. Između ožujka 2016., kad je proglašena za pobjednicu natječaja Goranovog proljeća, te objavljivanja pobjedničke knjige
Bijela vrata potkraj 2017., Jurčević ne samo da je postala poprilično atraktivno ime na pjesničkoj sceni, nego se i solidno etablirala kao književna kritičarka, među ostalim i
tekstovima na ovoj stranici. Razmak od godinu i pol od proglašenja nagrade do pojave knjige simptomatičan je za situaciju u domaćem izdavaštvu, posebno deprimantnu kad je posrijedi poezija, no možda signalizira i da proces rada na tekstu nije bio nezanemariv – u prilog čemu bi išla i činjenica da je prvobitni naslov rukopisa,
Paranoja, u međuvremenu promijenjen.
Što su Bijela vrata i kamo ona vode? Simbolika bijeloga može upućivati na brisani prostor, na šum u komunikaciji, na prazno mjesto (npr. ono subjekta, autora...), ali isto tako može konotirati i nevinost, čistotu, ili pak ništavilo; vrata, s druge strane, sugeriraju mogućnost prolaza, ulaza, pristupa nekome ili nečemu. I površnije čitanje knjige otkrit će nam da bijela boja u njoj zadobija i nove, često neočekivane značenjske dimenzije i potencijale: ona postaje sinonim za ekscentrično, neočekivano, nesvodivo, za sve što nije moguće podvesti pod općevažeće društvene, jezične ili moralne konvencije. "Zgrožen sam pomislio:/ Mora da je pobijelila./ Zvao bih policiju, zvao bih hitnu,/ ali pouzdano znam/ da nisu vješti u akvarelu.", čitamo među ostalim u pjesmi Pismo.
Bijela vrata postavljaju vlastiti color-coding i postepeno ga razvijaju, sve eksplicitnije i upadljivije kako tekst odmiče. Završna pjesma, koju ću navesti u cijelosti, bojama se bavi na manifestan način: "Promotri svoj lik u uglačajnoj plohi,/ on može biti:// Zelen (ako je s iste strane zrcala kao i predmet)/ Bijel (ako je sa suprotne strane)// Iste veličine kao i tijelo,/ uvećan ili umanjen./ Zelen, bijel ili bijel.// Obrnut ili uspravan./ Bijel ili zelen.// Prividan./ Bijel." (Ogledalo).
Kao što je vjerojatno očigledno već i iz dosad rečenoga, Bijela vrata su štivo koje puno polaže na efektnost koncepta i snagu cjeline; ona su puno više poetska knjiga negoli zbirka poezije. Pored uvodne pjesme, prigodno naslovljene Ključanica, nalazimo njih još pedesetak, otprilike ravnomjerno raspoređenih u dvije cjeline. Prvi dio, Iza ormara netko diše, realiziran je svedenom i nerijetko frenetičnom sintaksom očišćenom od interpunkcije i velikih početnih slova, a odlikuje se podjednako frenetičnom atmosferom, u kojoj razaznajemo hipertrofiju tjeskobe i paranoje: "mravi iza zastora netko stoji mravi / posvuda su iza vrata zjenice uramljene / u ključanicu mravi navodnjavaju me / kiselinom netko ispire dokaze iza / ormara netko diše osjećam zraka je / manje za tri udaha (...)" (oni). Drugi dio, Otvoreno, pisan je konvencionalnije 'odrezanim' slobodnim stihom, uz poštivanje pravopisa; odlikuje se refleksivnošću, uz povremene primjese humora, i po mnogočemu stoji u kontrastu s prethodnom cjelinom.
Pritom, čini se da dobar dio pjesama u Bijelim vratima, kako u prvom, tako i drugome ciklusu, posreduje glas jednog te istoga pjesničkog subjekta, čiju artikulaciju usput pratimo. Oslanjajući se na metaforiku same pjesnikinje, mogli bismo reći da je u Ormaru taj subjekt zaključan, ako ne i zabarikadiran u četiri zida (vlastitog uma?), prepušten tjeskobi koja ga izjeda, dok u Otvorenome naoko slobodno cirkulira, ali se također neprestano suočava s izazovima (uključujući i neizbježne susrete s 'bijelom' i 'bijelima'). Nije zgoreg ni napomenuti da se dotični subjekt izražava u muškome rodu: ovu autoričinu odluku možemo shvatiti kao izraz nastojanja da čitatelju ukaže na postojanje distinktnoga glasa izdiferenciranog unutar njene poezije, koji ne bismo smjeli olako zamijeniti za njezin.
Pjesnički prvenac Jurčević nije najzahvalnije štivo za pomno čitanje stih-po-stih, niti se kao takvo nadaje. Naprotiv, Bijela vrata pozivaju na to da ih se čita i razmatra kao cjelinu. Iz takve, 'ptičje' perspektive, ona se ukazuju kao ambiciozan pjesnički poduhvat, koji vlastitu ambiciju u najvećem dijelu i uspijeva ispuniti. Uz maštovite i moćne koncepte, slike i pjesme, knjiga svakako sadrži i niz manje uspjelih dionica, pa i cijelih pjesama čijim ispuštanjem ne bi ništa izgubila; ipak, njen temeljni koncept poprilično je uspješno i efektno sproveden u djelo. S druge strane, neka od mjesta koja su me se u Bijelim vratima osobno najviše dojmila pripadaju relativno 'autonomnim' pjesmama – takvima koje stoje mimo glavne 'linije' knjige i nisu obavezane pjesničkim glasom koji je diktira. Tu spada upečatljiva minijatura Jesen: "Tvoja ljubav,/ teški stol od cerovine./ Nosim ga pod tuđi krov." Čini mi se da takvi dijelovi iz autoričina pisma zapravo izvlače maksimum: dobro funkcioniraju unutar cjeline, no vrlo su zahvalni i za izdvojeno čitanje, te bi ih vjerojatno bilo lako i uključivati u nove cjeline i cikluse.
Na koncu, još dva prigovora, koja nemaju veze sa samim tekstom, nego s opremom i okvirom knjige. Prvi, koji se nekome može učiniti i kao cjepidlačenje, tiče se retroaktivne 'nacionalizacije' Gorana za mlade pjesnike. Naime, popis dobitnica i dobitnika nagrade koji nalazimo na kraju Bijelih vrata predstavljen je pod egidom 'Novi hrvatski pjesnici', bez riječi o tome da se nagrada do 1991. dodjeljivala za jugoslavensko područje. Hipotetički čitalac koji bi istraživao hrvatsku poeziju mimo konteksta susjednih književnosti i širega jezičnog kompleksa pred tim bi se spiskom mogao zapitati tko su, naprimjer, Milovan Marčetić, Refik Ličina ili Alojz Ihan, i ne radi li se o kakvim pjesničkim one-hit wonderima.
Drugi prigovor tiče se obrazloženja uz nagradu, koje potpisuje Ivica Prtenjača ispred odbora koji su uz njega činili još Olja Savićević Ivančević i Kemal Mujičić Artnam. Žanr obrazloženja i inače je slab na opća mjesta, no kod Bijelih vrata ova tendencija doista eskalira: u jedva jednoj kartici teksta autoričina se mladost spominje nekoliko puta (implicitno i kao olakotna okolnost s obzirom na slabija mjesta u knjizi), navode se nebulozne sintagme kao što su "gusto jezično tkanje" i "načitana mlada pjesnička osobnost", iznose se floskule poput one o nesrazmjeru između autoričinog "pjesničkog iskustva" i njene životne dobi, itd.
Ne gubeći iz vida nezavidan materijalni položaj u kojem se Goranovo proljeće trenutno nalazi, nadam se da će u predstojećim izdanjima više napora biti uloženo u uredničku elaboraciju i kontekstualizaciju – kako samih nagrađenih tekstova, tako i kulturnog i društvenog okvira Goranove nagrade, koja to nesumnjivo zaslužuje.
Foto: clemisan / Flickr
