Subjektivnost oblaka

"plamen, nekje daleč v mestu, daleč v dnevu, tihem, ki mineva v čivkanju tekem. pozabljeni ljudje, njihova jeza. pozabljena lastna jeza. z užitkom utoniti v polpozabo. propadli pisci sanjamo pse, ki spijo pod oblaki in sanjajo neprevedljive in nevarne sanje. ni nas na mreži."

U kratkoj pjesmi u prozi “plamen” kondenzirano je više poetičkih odlika značajnih za novu pjesničku knjigu Muanisa Sinanovića, koncem prošle godine objavljenu pod naslovom Krhke karavane. Evo pjesme u mom improviziranom prijevodu:

"plamen, negdje daleko u gradu, daleko u danu, tihome, koji prolazi u cvrkutanju utakmica. zaboravljeni ljudi, njihov strah. zaboravljeni vlastiti strah. s užitkom utonuti u poluzaborav. propali pisci, sanjamo pse, koji spavaju pod oblacima i sanjaju neprevodive i opasne snove. nema nas na mreži."

Imaginarij provincije, postsocijalističkih gradova već decenijama prepuštenih entropiji, evociran kroz niz minimalističkih, hiperfokusiranih slika - kao što su tinjanje plinskog plamena u nekoj kuhinji u stambenom bloku, ili graja utakmice s televizijskog ekrana u kvartovskoj birtiji (graja koja do te mjere čini sastavni dio ambijenta da se su izjednačeni s ptičjim cvrkutom - nečim što percipiramo kao komponentu prirodne sfere). Motivi nestajanja, zaborava i iščeznuća, ali ne u smislu egzistencijalne propasti, već prije svakodnevnog, trivijalnog iskustva, koje ne samo da nije jezivo i nepovratno, nego čak i može donositi užitak. Pjesnički subjekt poistovjećen s nekim mi, postavljenim ne kao monolit ili identitetski definiran kolektiv, već kao tek jedna u nizu efemernih i fluidnih identifikacija (Sinanović pritom često koristi efektnu eliptičnu konstrukciju koju hrvatsko-srpska gramatika ne dopušta: izvornik “plamena” tako kaže propadli pisci sanjamo pse, dok je u prijevodu nužno dodati zarez iza pisci, ili dodati zamjenicu - mi, propali pisci). Naposljetku, ali ne i najmanje važno, nejasno onirička optika: netko spava, netko sanja, ali se distinkcija između sanjača i sanjanoga začas gubi, a mjesto pjesničkog subjekta u odnosu na te procese ni u jednom trenutku nije izvjesno.

Budući da je novija slovenska književna produkcija tako oskudno prisutna u knjižnicama, knjižarama i medijima u Hrvatskoj, ne bi bilo zgoreg iznijeti nekoliko napomena o poziciji ove knjige i njenog autora u tamošnjem književnom životu. Rođen 1989. u Novom Mestu, Sinanović se afirmirao kao pjesnik, esejist, književni i kazališni kritičar, prevodilac i polemičar; na kulturnoj i medijskoj sceni dugo je godina djelovao kao novinar Radija Študent i urednik časopisa I.D.I.O.T i biblioteke Nova znamenja izdavačke kuće Litera. Prije Krhkih karavana objavio je pjesničke knjige Štafeta oko gradske smreke (Štafeta okoli mestne smreke, 2008.), Pjesme (Pesmi, 2014.) i Dvovid (2016.), te žanrovski teško odrediv roman Anastrofa (2017). Na slovenski je preveo radove brojnih suvremenih pjesnikinja i pjesnika hrvatsko-srpskog izraza, ali i, primjerice, roman Adio, kauboju Olje Savičević Ivančević. Tematsko-motivske formacije i preokupacije koje sam gore skicirao u Sinanovićevoj poeziji možemo pratiti još od njegovih i njenih početaka. U različitim fazama, međutim, ove su se tendencije javljale u raznovrsnim i mjestimice katkad suprotstavljenim ključevima i izražajnim registrima: dok u Štafeti, primjerice, pronalazimo odjeke neorealističke poetike, u Dvovidu dominira avangardistički modus i težnja da se pjesnički jezik i postupak emancipiraju od pritiska da referiraju na društvenu stvarnost. Karavane, međutim, zacrtavaju treći pravac u autorovom izrazu - pravac koji bismo mogli nazvati lirskim.

“Budi kao oblak u ovom gradu; / oblak koji zamagljuje ulice, (...) Znaš, prava usamljenost jest usamljenost oblaka” (“Bodi kot oblak v tem mestu; / oblak, ki zamegli ulice, (...) Veš, prava osamljenost je osamljenost oblaka”) čitamo u pjesmi “Usamljenost oblaka” (“Osamljenost oblaka”). Dominantni tip subjektivnosti iz koje se artikulira pjesničko ja te, još češće, pjesničko mi Sinanovićeve knjige mogli bismo opisati upravo preko figure oblaka, ili možda izmaglice: ona se konstituira kroz stalne oscilacije ili kratke spojeve između sfera jave i sna, empirije i uobrazilje, i pritom je svjesna vlastite nestabilnosti. Procesi konstituiranja i pre/ispitivanja pjesničkog subjekta, u kojima se individualno i kolektivno iskustvo ponekad prepliću i do nerazlučivosti, najčešće su i metaforički predstavljeni kroz figure pomjeranja, zamišljenog ili zbiljskoga putovanja, i bijega. “željeli smo stići na kraj magle” (“želeli smo priti na konec megle”), čitamo na početku proznopoetskog teksta “Magla” (“Megla”), dok ga poantira rečenica: “značajno je bilo sve vrijeme putovanja biti nasnažnije svjestan kak je svatko od nas posve sam” (“pomembno je bilo ves čas poti kar najbolj ostro se zavedati, da je vsak od nas popolnoma sam”). Problem nesvodivosti vlastitog iskustva na tuđe, kao i neprevodivosti kolektivnog u individualno, u Karavanama se pojavljuje kroz različita sinkronijska mi, ali i kroz dijakronijski, generacijski filter; “život mog oca nije moguće / svesti na moj život. / moj život nije moguće / svesti na život mog oca.” (“življenja mojega očeta ni mogoče / zvesti na moje življenje. / mojega življenja ni mogoče / zvesti na življenje mojega očeta.”), upozorava tako subjekt nenaslovljene pjesme s 23. stranice knjige.

Kad smo kod generacijske optike, zahvatimo još jednom na trenutak u metaknjiževnu ravan. Kroz prošlu dekadu, autor Krhkih karavana, zajedno s nizom pjesnikinja i pjesnika rođenih sedamdesetih i osamdesetih godina (Tibor Hrs Pandur, Katja Plut, Karlo Hmeljak...), jasno se pozicionirao u otporu spram lirsko-ispovjednog stila i manira koji se percipirao kao dominantan u slovenskoj pjesničkoj produkciji (amblematična za tu stilsku formaciju bila bi poezija Uroša Zupana). Odemo li korak dalje u generalizaciji, možemo reći da su ove_i autori_ce ustajale_i upravo protiv koncepcije poezije-kao-lirike - te da se u Sinanovićevom slučaju taj raskid ostvarivao kroz mobilizaciju avangardnoga nasljeđa i poniranje u jezik. S Karavanama, međutim, u njegovom se izrazu javljaju prepoznatljivi lirski, pa i ispovjedni i intimistički tonovi: ove pjesme kao da neprestance nagovještavaju kako iza njih stoji lirski subjekt, usidren u društveno-geografske koordinate koje bismo mogli prepoznati i u izvanknjiževnoj stvarnosti. Pa ipak, sve vrijeme je riječ samo o tome - o nagovještaju. Kao što se glasovi Sinanovićevih subjekata javljaju samo uvjetno, efemerno, kroz filter magle i sna, tako i njihov govor samo mjestimice simulira ispovijest i introspekciju; lirski prosede neprestano je očuđen oniričkim, mjestimice nadrealnim elementima, što ne dopušta čitaocu da i u jednom trenutku povjeruje kako čita “pravu” lirsku ispovijest.

Još jedna ključna komponenta poetskih konstelacija Karavana iskustvo je kulturnog sinkretizma, pluralnosti i fluidnosti. Već dvostruki moto knjige sparuje odlomak iz Rumija - s čuvenim stihom / rečenicom “Naša nije karavana očaja” - i stihove slovenskoga novovalnog sastava Avtomobili iz uspješnice “Skozi leta”. Urbana i underground kultura, kanonska književnost zapadnoga civilizacijskog kruga i orijentalno-islamska duhovnost kod Sinanovića se neprestano isprepliću, kreirajući nove sinteze, a ponegdje se i neočekivano stapajući u svojevrsni zen. Otud je moguće i, recimo, da “Tihi Carveri spavaju u dvorištima / džamija” (“Tihi Carverji spiju v dvoriščih / džamij”, pjesma “Nevidljivi oceani” [“Nevidni oceani”]), a da u pjesmi “Taksi” meditativno-mistično iskustvo bude artikulirano kroz parafrazu Dine Merlina (“Je li grad još uvijek bio tamo / gdje je nekad bio?” [“Je bilo mesto še vedno tam, / kjer je nekoč bilo?”]). Pritom se u Karavanama eksplicitno referira na cijelu lepezu toposa, od Berlina, preko višekratno tematiziranog Celja, do Sarajeva (“sanjao sam da me Sarajevo / neće , / [...] proganjalo me je vodom, koja je rasla / poplavljivala dolinu, vodom / u kojom su drugi mogli disati” [“sanjal sam, da me Sarajevo / noče, [...] gnalo me je z vodo, ki je naraščala, / preplavljala dolino, z vodo, v / kateri so drugi lahko dihali”], kaže pjesma “Sarajevo II”) pa do Novog Pazara. Elementi modernosti, postmodernosti, arhaičnosti, stvarne i zamišljene tradicije upuštaju se u nepredvidive kombinacije, na platformi nekog novoga nomadskog doživljaja svijeta. 

Nomadski sentiment i izričito imenuje pjesma “Noćni nomadi” (“Nočni nomadi”), iz čije završnice - “Noćni nomadi smo bili, raspršeni smo tvorili sazviježđe na zemlji” (“Nočni nomadi smo bili, razpršeni smo tvorili ozvezdje na zemlji”) - potječe blurb knjige, ali i naslov u Beogradu nedavno objavljenog izbora iz Sinanovićevog pjesništva (u prijevodu Ivana Antića). Iz ovih činjenica mogu zaključiti da nisam jedini čitalac Karavana koji se našao u iskušenju da recima iz “Nomada” pripiše značaj manifesta. Ipak, treba reći da nomadska agenda (?) Karavana nema puno toga zajedničkog s pomodnim multikulturalizmom skrojenim na način da štanca bodove na književnim natječajima i izborima za nagrade (kako u Europiji tako i u “regiji”). Kod Sinanovića se, naprotiv, radi o nečemu istodobno ozbiljnijem i manje ozbiljnom. Ozbiljnijem utoliko što je riječ o složenom, promišljenom, pjesničkim i književnim sredstvima uvjerljivo artikuliranom iskustvu; neozbiljnijem u smislu da se Sinanović i njegovi lirski subjekti ne shvaćaju smrtno ozbiljno, i ne utvaraju si da imaju zadaću saopćiti nam nešto od sudbinske važnosti o današnjem svijetu. Oslobođene presije da čitaocu ispostave didaktički uvid, ili da se uopće manifestno “angažiraju” u odnosu na društvenu stvarnost, one otkrivaju prije svega pomno promišljen pjesnički postupak: njihov politički naboj i društvena relevantnost ogledaju se upravo u njihovoj literarnoj konzistentnosti.

Pored spomenutog beogradskog izbora i nekoliko pjesama u periodici, zainteresirana čitateljica s hrvatsko-srpskog jezičnog područja pjesme iz Karavana može čitati i na portalu Strane - ovdje i ovdje (oba u prijevodu Mirze Purića). Po sudu ovoga čitaoca, posrijedi je naslov koji bi valjalo prevesti u cijelosti (samo kad bi se poezija i dalje prevodila knjigu-po-knjigu). Naprosto, Krhke karavane iznimna je pjesnička knjiga, a koja je pritom dovoljno komunikativna da predstavlja dobru ulaznu točku ne samo u pjesnički rad Muanisa Sinanovića, nego i u pjesničku produkciju susjedne i bliske, u hrvatskome književnom polju žalosno nepoznate sredine.