Što ostaje nakon pročitane knjige?

Ponukan često marginalnim ili potpuno zanemarenim položajem 'neprofesionalnih čitatelja' u književnoj struci, Lovro Škopljanac za svoju je doktorsku disertaciju proveo empirijsko istraživanje o prisjećanju na književna djela kod upravo tog segmenta čitateljstva, da bi ga zatim pretvorio u knjigu i objavio u sklopu Ljevakove Biblioteke Razotkrivanja. 

Podijeljena na dva dijela, knjiga Književnost kao prisjećanje najprije obrazlaže teorijski i metodološki pristup istraživanja, da bi zatim predstavila tijek, rezultate i zaključke same studije. Iako je namijenjeno da se ta dva dijela čitaju zajedno i nadopunjuju, čitatelji koje zanimaju samo rezultati istraživanja, odnosno praktični pokazatelji čitalačkih navika i razmišljanja o književnosti u Hrvatskoj, slobodni su preskočiti čitav robusni teoretski aparatus, što objašnjava potencijalno širi interes koji bi knjiga mogla izazvati s obzirom na užu akademsku zajednicu. 

Prvi dio započinje povijesnim pregledom književnoteorijskih pristupa čitateljskom kutu trijade 'autor – tekst – čitatelj', konstruktima čitateljske pozicije razvijenima u teorijama recepcije 1970-ih i 1980-ih, te novim metodologijama kojima se kao rezultat otvaraju vrata u književnoj teoriji. Pritom Škopljanac svoje istraživanje u odnosu na prijašnja definira po odmaku od povlaštenog, profesionalnog čitatelja (autora, kritičara, profesora, itd.), izboru usmene radije nego pismene metode ispitivanja prisjećanja, te ispitivanju prisjećanja u odsutnosti teksta.

Svoj izbor autor objašnjava činjenicom da književnost uglavnom funkcionira izvan institucionalnih okvira, te da ju se stoga treba pokušati proučavati što je moguće bilže svakodnevnim uvjetima najvećeg broja čitatelja koji su joj izloženi, što podrazumijeva neprofesionalne čitatelje, koji nisu u neposrednom kontaktu s tekstom, te nisu ograničeni pismenim oblikom izražavanja koji preferiraju profesionalni čitatelji.

Teorijska pozadina nastavlja se obrazloženjem dodirnih točki između proučavanja književnosti i sjećanja, te pruža još jedan povijesni pregled, i to studija koje se bave istraživanjem pamćenja tekstova. Tu se pojašnjavaju za studiju i općenito književnu recepciju ključni pojmovi poput semantičke akumulacije, te se razmatraju opažanja o strukturalnim, semantičkim i sintaktičkim elementima tekstova koji utječu na proces pamćenja. 

Poslijednje poglavlje prvog dijela predstavlja interdisciplinarnu metodologiju studije koja uključuje elemente psihološke, sociološke, kulturnostudijske i etnografske metode u terenskom istraživanju provedenom uz pomoć polustrukturiranog intervjua.

Drugi dio knjige započinje pomalo šturim opisom metoda istraživanja koje teško da mogu biti od interesa za neprofesionalnog čitatelja, dok tijek istraživanja predstavlja sažet i činjeničan prikaz detalja ispitivanja. Većini čitatelja najzanimljiviji dio slijedi u opisu rezultata istraživanja koji donose zanimljive i potencijalno važne zaključke, poput onih da književnice predstavljaju oko 15% posto autora kojih se čitatelji prisjećaju, a pamte ih gotovo isključivo čitateljice, ili pak da hrvatsku književnost mnogo bolje pamte stariji čitatelji dok se mlađi čitatelji više fokusiraju na stranu književnost.

Jednako zanimljivima mogu se učiniti i najčešće spomenuti autori i radovi, od ruskih, francuskih, hrvatskih i drugih kanonskih djela, do radova iz žanrova znanstvene fantastike i dječje književnosti. Profesionalnim čitateljima važnija će pak biti analiza značajki pamćenja neprofesionalnih čitatelja; od različitih načina na koji se ona oblikuju, bilo po sadržaju, temi ili dojmu, načina na koji na njih utječu emocije izazvane čitanjem ili okolinom pri procesu čitanja, do najupečatljivijih elemenata strukture i sadržaja književnih djela, te obrazaca pamćenja i konačnog dojma koji se formiraju oko njih.

Posebna je pažnja posvećena analizi recepcije radova Miroslava Krleže kao demonstracija mogućnosti koje pruža empirijska studija jednog autora. Ipak, iako iz te analize proizlaze određeni zaključci o njegovoj recepciji (recimo, da ga više pamte čitatelji nego čitateljice, da ga se veže sa školskom lektirom i s određenim temama, te da ga se smatra intelektualno zahtjevnim pa i zamornim), ti zaključci Škopljancu na kraju služe samo kao empirijska potvrda samorazumljivim pretpostavkama koje se inače donose o kanonskim autorima, dok izostaje dalja interpretacija istaknutih elemenata ili prijedlog na koji način i kojoj disciplini oni mogu biti značajni.

Završni dio studije posvećen je zaključku koji povezuje teorijsku pozadinu sa dobivenim rezultatima istraživanja, odnosno odgovara na određene tvrdnje pristupa opisanih u prvom dijelu s rezultatima dobivenim u drugome dijelu, i to s ciljem da dokaže važnost neprofesionalnih čitatelja. U tome smislu, autor doista postiže svoj cilj uspijevajući doći do nijansiranih pa i novih uvida u druga istraživanja u području pamćenja tekstova, i time predstavlja uspješan dodatak u svome polju.

Tu se mogu uključiti zaključci o ulozi emocija u formiranju pamćenja, sintaktičkim i strukturalnim aspektima pamćenja, pamćenju tekstova koji uključuje inferentno kao i eferentno pamćenje (tj. zaključivanje i integraciju podataka u cjeline, a ne samo izvlačenje pojedinačnih informacija iz teksta) te estetski doživljaj, itd.

Opovrgavanjem ideja o podređenoj ulozi čitateljskog iskustva kao jednostavnijoj i siromašnijoj verziji iskustva profesionalnog čitatelja, Škopljanac daje novi život i dignitet proučavanju te malo istražene perspektive, te otvara mogućnost proširivanja književne struke tako da obuhvati ili gradi odnos s drugim područjima poput književne edukacije, sociologije i etnografije književnsti, kognitivne znanosti i psihologije, kao i izdavaštva, bibliotekarstva, itd.

U tome smislu, interdisciplinarni pristup ovoga istraživanja svakako ga čini relevantnim u kontekstu svjetskih trendova, dok učenost, čvrsta argumentacija i pažljivo odabrana metodologija čine njegove zaključke pouzdanima i uvjerljivima, a knjigu u kojima su predstavljeni nadasve korisnom i zanimljivom za široki krug čitatelja.