Snovita posveta prijateljstvu

Proljetos je na regionalnoj književnoj sceni odjeknula vijest da je u Sarajevu pokrenut neobičan (barem za ove prostore) književno-izdavački poduhvat, Književna zadruga. Osim po svojim načelima koja počivaju na “obesmišljavanju svih mogućih podjela, etiketa i stereotipa, ova mala zadruga je specifična po tome što funkcioniraju kao samizdat. Sve rade sami: tiskaju knjige, uređuju ih i pišu, a kao pomoć se ponekad uključe i vanjski suradnici – primjerice, pjesnik Alen Brlek potpisuje dizajn naslovnice Srce je u obliku trougla Vanje Šunjić. 

Prve četiri objavljene knjige su upravo potpisali osnivači zadruge: već spomenuta Vanja Šunjić, Adnan Bajrović i Arman Fatić. Dvije knjige je autorski potpisao Arman Fatić: Meddah i fildžan tematizira bosansku povijest, dok je Sarajevski san ukotvljen u sadašnjosti koja nije nimalo blaga prema likovima. To su ujedno autorova prva objavljena djela.

Ukratko, knjigu sačinjavaju priče napisane iz perspektive Orhana, mladog pisca koji je jedno vrijeme živio u inozemstvu, ali se vraća u Sarajevo i premišlja se oko ponovnog odlaska. Priče su smještene u današnjosti, to jest u 2020. godini. Okosnice priča su Orhanova promišljanja i uspomene o njegovim prijateljima – to su mahom njegovi vršnjaci koji se, kao i on nekoliko godina prije, odlučuju na odlazak iz BiH. Zato priče prožima melankolična atmosfera i gorko-slatke uspomene na zajedničku prošlost Orhana i njegovih prijatelja. Iako se knjiga sastoji od odvojenih i posebno naslovljenih cjelina, konzistentnost mjesta radnje, tematike, kao i fokusa na nekoliko istih likova ipak više signalizira da se radi o romanu, umjesto o zbirci priča, kako se navodi na autorovoj službenoj web stranici. 

Kroz osobno se isprepliće i političko. Iako osjećaju ljubav prema Sarajevu, ono im ne uzvraća na isti način. Naprotiv, ono ih odbija manjkom poslovnih mogućnosti, homofobijom, onečišćenim okolišem i manjkavom infrastrukturom. Upravo je politika jedan od glavnih razloga Orhanovog odlaska što objašnjava u, kako sam ironično kaže, "pompozno nazvanom" Pismu iz 2020. Iako nominalno upućeno Orhanovim prijateljima, može se čitati kao neka vrsta njegovog (anti)kreda. U pismu protagonist govori o nemogućnosti normalnog života u Sarajevu, to jest u BiH, kao što je slično jednom pisao Ivo Andrić u svom Pismu iz 1920.

Uopće, ovo se pismo može čitati kao suvremeni update Andrićevog teksta – Fatić ne preuzima samo naslov, već i strukturu pisma svog prethodnika. No, čini se da je jedino što se u ovoj zemlji promijenilo je broj godine jer pripovjedač dolazi do istih, rezignirajućih zaključaka o Bosni kao Andrićev Maks Levenfeld i odlučuje se (opet) na odlazak. Ipak, ovaj je epistolarni interludij višak jer se u njemu ponavljaju poante prisutne u drugim tekstovima, a tamo su izražene kroz likove i situacije u kojima se oni nalaze. Primjerice, već je opisano kako si protagonist, pa i njegovi prijatelji, ne mogu osigurati normalnu egzistenciju u Sarajevu – koliko zbog loše infrastrukture (nedostatak tople vode), homofobije (poglavlje o Orhanovom prijatelju Ajdinu kojeg prolaznici kamenuju, a vlastiti ga se partner javno odriče) ili manjka stabilnih poslova (više likova, uključujući i Orhana odlazi u inozemstvo upravo zbog toga). 

Još jedan bitan intertekstualni element su reference na Darija Džamonju, pisca koji je stekao kultni status svojim pričama također smještenima u Sarajevu. Počnimo od samog naslova ove knjižice – Sarajevski san, što se može shvatiti kao referenca na nedovršeni scenarij San na dlanu, koji se, kako pripovjedač navodi: “referira upravo na ono što se sada prostire ispred nas (Sarajevo, op.a.)." Zatim slijedi zanimljiva igra autobiografskog i fantastičnog u poglavlju u kojem Orhan kreće u potragu za članicom obitelji koja je posjedovala potpisani primjerak neke Džamonjine knjige. Nakon što ne uspije doznati zadovoljavajući odgovor od svoje tete, Orhan se obraća samom piscu na njegovom grobu na Barama.

Kao mlađi predstavnik bosansko-hercegovačke proze, Fatić (inače rođen 1992.), odmiče se od ratne tematike koja je jedan od ključnih elementa autora srednje generacije (Jergović, Cvijetić, Mehmedinović, Avdić, Mlakić, itd.), ali je itekako svjestan, a da ne mora to eksplicitno isticati, posljedica rata koje još uvijek odzvanjaju Sarajevom i BiH, prvenstveno kroz mlađe generacije. Kao što je već spomenuto, gotovo svi pripovjedačevi prijatelji, pa i on sam, odlaze iz svog rodnog grada jer u njemu ne pronalaze budućnost: teško je pronaći posao, teško je voljeti osobu istog spola (prijatelj Ajdin), vlada obeshrabrujući mentalitet i opće beznađe. Sve te okolnosti razaraju njihovo mentalno zdravlje i doprinose, primjerice, Orhanovoj depresiji i eventualnim pokušajima samoubojstva. Ipak, ono što drži ekipu skupa barem neko vrijeme i pripovjedača u Sarajevu su uspomene na zajednička druženja, kada nije postojala obveza odraslosti – koju svi prepoznajemo iz vlastitog iskustva. 

Uopće, pripovjedaču je veoma bitno prijateljstvo, koje se, kad malo bolje razmislimo, rijetko tematizira u ovdašnjim književnostima: “Stoga bi prodao sva ostvarenja, uspjehe i posjede, za par trenutaka zaposjednutosti i radosti s drugima.” Važnost prijateljstva se ističe i posvetom na početku knjige: “mojim prijateljima”. Iako i njegovi prijatelji postanu “izbjeglice od besmisla”, upravo se zbog njih pripovjedač bori sa željom ostanka u gradu za koji ga vežu neke od najljepših uspomena i odlaska negdje drugdje gdje: “(...) ću moći živjeti bez straha da će mi neko suditi zbog (...) bilo koje odluke koja me izgradila u ovo što jesam.” 

U ovim pričama nema događajnosti, barem ne u onom konvencionalnom smislu, jer je knjiga ipak koncipirana kao melankolično isprepletanje prošlosti i sadašnjosti, baš kao u nekom snu. Međutim, slabosti ove knjige su prisutne na planu likova i dijaloga. Što se tiče likova, čitatelji ih percipiraju tek kroz perspektivu protagonista, zbog čega ostaju tek skice. To se najviše očituje u tekstovima u kojima je Emina (mig na Eminu Alekse Šantića) u fokusu – djevojka u koju je Orhan zaljubljen. Ona se ni u jednom trenutku ne očituje kroz govor, već njene rečenice pripovjedač prepričava. Uz to, s obzirom na to da su u knjizi ipak u fokusu odnosi, nema dovoljno dijaloga koji bi svakako doprinijeli istančanijoj karakterizaciji Orhanovih prijatelja. Ovaj se nedostatak, ironično, još više ističe, u trenucima kada autor ipak posegne za dijalogom (primjerice, kada njegova prijateljica Re pripovijeda o trenutku kad shvaća da treba napustiti svog momka zatočenog u lošem tripu). 

Ipak, bez obzira na manjkavosti za koje nećemo pogriješiti ako ih pripišemo još nedovoljno uvježbanoj ruci, Sarajevski san je solidan prvijenac i predstavlja preciznu dijagnozu naše nestabilne sadašnjosti i još nestabilnije budućnosti. Istovremeno je i dirljiva posveta prijateljstvu koje ima moć nadilaska izvanjskih okolnosti i simbolizira nadu da je zajedništvo ono što može spasiti svijet od propasti.