Selektivna nostalgija

Aleš Debeljak novu knjigu eseja piše o autorima 'jugoslovenske Atlantide', od Albaharija, Bazdulja, Kiša, Crnjanskog, Simića, Hemona, do Štiksa. Već u prvom pasusu prologa daje pet razloga zašto piše o književnosti 'potopljene zemlje', a to su: prvo, zato što je u toj zemlji proveo većinu života; drugo, jer je to prostor njegovog sretnog djetinjstva; treće, jer mu daje podsticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Evrope; četvrto, jer slovenski 'ulazak u Evropu' znači samo tamnu stranu 'izlaska iz Balkana'; i peto, zato što živi u svijetu koji ga ne zanima i vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu.

Ova je knjiga zanimljiva i pripadnicima mlađih književnih generacija, ne toliko zbog autorovog doprinosa tumačenju djela svakoga od pisaca zastupljenih u knjizi, koliko zbog toga što predstavlja svjedočanstvo o jednom idealizovanom izgubljenom raju jugoslovenskog kulturnog prostora, dato iz ličnog ugla autora koji svoju nostalgiju ne pokušava da sakrije, ali ujedno i svjedočanstvo o trenutnoj i vanvremenoj, (post)jugoslovenskoj kulturi. Moguće je, u tom smislu, pratiti jednu razvojnu nit, od Crnjanskog do Štiksa. Na neki način, ova je knjiga ne samo dokument jednog prošlog vremena, već ujedno i govor o sadašnjem trenutku.

Važne godine u esejima izdvojene su tako što autor navodi ko je te godine dobio Nobelovu nagradu za mir, zatim nekim podatkom iz pop-kulture koji se odigrao te godine, te konačno, nečim što je lično značajno za autora. Princip je jasan, od globalnog, preko lokalnog, do ličnog vremena. To je i princip preuzet iz jugoslovenske serije Grlom u jagode uz koju su odrastale generacije mladih ljudi. Struktura svih eseja je slična, tako što Debeljak prvo piše o svom susretu sa spisateljima i njihovim djelima, potom sažeto daje prikaz njihovih biografija, te na kraju eseja analizira i njihova djela.

Ono što eseje čini dodatno zanimljivim jeste umetanje skeniranih stranica knjiga sa potpisima pisaca koji su posvećeni njihovom prijatelju Debeljaku. Ovakav postupak može se shvatiti kao jasan paratekstualni signal da autor pretenduje na neku vrstu dokumentarnosti. Prema tome, ova se knjiga ne mora čitati samo kao zbirka eseja o jugoslovenskoj i postjugoslovenskoj književnosti, već i kao jedan poseban žanr autofikcije i kao dokument jednog književnog perioda. 

Još jedan je argument za mogućnost ovakvog čitanja, a to je autorovo insistiranje na biografskim podacima svojih kolega, što ukazuje na značaj koji pridaje biografskom u formiranju književnika, a time implicitno i svog književnog identiteta. Kroz priču o susretima sa drugim književnicima, Debeljak otkriva detalje i iz svoje biografije. Kako se knjiga razvija, tako se sve jasnije uobličava i lik pripovjedača, koji se u toku čitalačkog čina sve više poistovjećuje sa likom samog Debeljaka. 

Pripovjedačeva nostalgija nas navodi da pomislimo kako je gotovo zarobljen u svojoj prošlosti, kao da je vrijeme njegovog vrhunca već završeno. Time postaje zanimljiva i tema starenja, te načina na koji se umjetnici odnose prema vlastitom opusu, a ne samo prema opusu drugih.

Političko i književno su neodvojivi još od prvog pasusa prologa. Kada autor bira da piše o (post)jugoslovenskoj književnosti, nužno se pažnja posvećuje i širim društvenim i političkim pitanjima vezanim za period raspada SFRJ, ali i potonje godine tranzicije. Svojom strukturom i temom, od ostalih se razlikuje esej 'Sjećanje na raspad: sumrak idola', napisan 1993. godine kao odgovor pisca na tadašnje ratno stanje. Budući da i sam autor već u podnaslovu stavlja 'jugoslovensku Atlantidu' pod znake navoda, ne bi se valjalo pretjerano zadržavati na kritici njegove idealizacije jugoslovenske književnosti. Ta neskrivena nostalgija za prošlim opravdava i autorovu sentimentalnost.

Ipak, konceptu Balkana, koji je prisutan već u naslovu zbirke, pristupa se dosta nekritički, u smislu o kojem govori Marija Todorova. Debeljak ne primjećuje ni to da su svi autori koje pominje kao jugoslovenske zapravo autori koji pišu na srpskohrvatskom ili slovenačkom jeziku, te da i pored svojih često emigrantskih sudbina i nestabilnih identiteta ipak potiču iz centara jugoslovenske federacije i njenih književnosti. Slično tome, osim što nijesu zastupljeni autori makedonskog, albanskog, mađarskog ili drugih govornih područja, i autorice u ovom književnom izboru odsustvuju u potpunosti.

Balkansko brvno je dobro osmišljena zbirka, žanrovski hibrid, suptilna autofikcija, koja postaje zanimljiva jer prevazilazi granice primarnog žanra, i pored toga što nijesu sve interpretacije zastupljene u njoj jednako uspjele. Ova zbirka eseja, međutim, kao dokument vremena druge polovine XX. i početka XXI. vijeka, i ogled o književnosti tog perioda, ali ujedno i kao priča uspješnog spisatelja i njegovog književnog razvoja, više je od zbirke eseja o književnosti.