***
Pomalo je čudan trenutak kada ljubitelji sapunica, posebno onih latinoameričke proizvodnje, pronađu savršen roman za sebe. Gabriela, klinčić i cimet vjerojatno je vrhunac tog razigranog tipa literature koji ipak nudi nešto više čitateljskoj publici – ne samo iz očitog razloga što je gledanje serija ipak samo pasivno upijanje sadržaja, već i stoga što Jorge Amado svoju radnju i likove uzima sa zrnom humora i puno više razumijevanja za njihove slabosti i ludosti.
Amado nas vodi u Brazil dvadesetih godina koje nisu ništa manje zlatne od onih američkih: krče se prašume, sade se kava i kakao, izvoz i industrija cvjetaju, a napredak sa svim svojim prednostima i manama kuca na vrata cijele zemlje. Ništa od toga neće zaobići ni prijestolnicu kakaa Ilhéus u kojem još uvijek vlada stari zakon jačega. Tzv. pukovnici, veliki zemljoposjednici koji su najbolje komade zemlje ugrabili uz pomoć bandi revolveraša, vladaju gradskim životom i životom cijele regije, a na čelu je svih moćna obitelj Bastos koja zastupa stare tradicionalne poglede o tome kako bi budućnost Ilhéusa trebala izgledati.
Glava obitelji, ostarjeli pukovnik Ramiro, ne razmišlja dalje od pukog uređenja parkova, ali na scenu tada stupa Raimundo Falcão, mladi bogataš koji je došao iz Rio de Janeira kako bi ostvario svoje političke ambicije u kojima je pronašao novi smisao svoga života. Iako stranac i doseljenik, Raimundo jako brzo ubire simpatije na račun svojih progresivnih ideja i tamo gdje je još jučer vladala učmalost i relativan mir, odjednom sve vrvi od sastanaka, urota, nadmetanja i obračuna preko lokalnih novina.
U sjeni te priče o gradu, pratimo i živote njegovih brojnih stanovnika. Moglo bi se reći da središnje mjesto ipak zauzimaju Sirijac Nasib, vlasnik jednog omanjeg bara, i njegova djevojka, prekrasna mulatkinja Gabrijela koja je iz prašume došla gotovo gola i bosa trbuhom za kruhom. Zaljubljeni će Nasib pokušati od nesputane i divlje Garbijele učiniti finu i smjernu gradsku gospođu, a sve to pod budnim okom dežurnih usidjelica, živopisnih gostiju Nasibova bara, pa čak i jednog putujućeg pjesnika.
Vjerojatno ne treba posebno napominjati kako Amadov Ilhéus i preko papirnatih stranica pršti bojama, mirisima, okusima i životom. Mnogo se toga događa i sa sporednim likovima, no Amado preko svega prelazi veoma brzo, kao da nema vremena vječno razlagati motive svojih junaka i antijunaka, kao da na kraju to i nije toliko važno. Važno je samo da dani prolaze i da je svaki začuđujuće drukčiji od onoga prošlog, što svakako podilazi čitatelju, no vjerojatno i nije daleko od istine. Usprkos tome ili baš zbog toga, Amado ispisuje zabavnu i šarenu kroniku Ilhéusa: uzima po crticu iz svačijeg života ili samo bilježi poneki oštrouman komentar.
Već je izlizan citat Jean-Paula Sartrea kako se radi o pučkom romanu u najboljem smislu te riječi, no činjenica je da je Gabriela, klinčić i cimet najpopularniji brazilski klasik po kojemu je snimljen i film 1958. Moguće je da će neke podsjetiti i na brazilske serije tipa Naša zemlja koje su se svojevremeno vrtile na televiziji, i zaista, Amado ne bježi od stereotipa i pomalo predvidljive radnje, ali roman je također začinjen politikom, što ne čudi kada iščitate dijelove Amadove biografije. Naime, kao lijevom piscu i članu komunističke partije, jednom su mu prilikom spaljene knjige, dvaput je bio zatvaran, a kada je njegova partija proglašena ilegalnom, sa ženom je pobjegao u Europu gdje je i napisao ovaj roman. No to se dogodilo tek nakon što je istupio iz partije, rasterećen od pretjerane socrealističke ideologije kakva se znala pojavljivati u njegovim ranijim romanima, ali još uvijek opčinjen istim idealima.
Zanimljivo je i kako su mnogi stanovnici Ilhéusa bili zgranuti romanom, odnosno seksualnim i drugim slobodama žena koje je zagovarao u tekstu. Danas su ti prigovori i šok-efekt romana ipak ostali pregaženi vremenom. U svakom slučaju, Amado je za sobom ostavio literarnu poslasticu koju će voljeti mnogi i koja će još dugo ostati jednom od ljepših kronika iz povijesti Brazila.
Katarina Brbora
