Puno papra, malo jagoda

Nema sumnje da je pozamašan dio svekolike umjetnosti nastale kroz povijest nastao u potrebi izražavanja osjećaja ljubavi, ujedno i arhetipskog i banalnog sentimenta, koji dobrano zasićuje gotovo sav materijal koji konzumiramo. Stoga, upuštanje u čitanje nečega što nam unaprijed jasno poručuje da se bavi ljubavi može nam biti izrazito primamljivo, ili nas može, zbog sumnje u originalnost, još snažnije odbiti. Velike i opće teme ne trpe osrednjost u prikazu, pa je svaka debitantska knjiga autora koji se latio takvog poduhvata nemali rizik. Jedna od njih jest zbirka priča Jagode i papar slikarice Edit Glavurtić, koja podnaslovom Priče o ljubavi jasno čitatelju daje do znanja što ga među koricama čeka. Radi se o pričama koje se temom ljubavi i njene odsutnosti bave kroz situacije iz života i svakodnevice uglavnom malih, običnih ljudi, a u njima se umjetnica, inače poznata po svojim pastelnim, romantičnim i sanjivim motivima, pokazala kao marljiva i suosjećajna promatračica koja je, ipak, nešto manje vična prenošenju velikih sentimenata u književni medij.

Zbirku Jagode i papar čini osam priča kojima je, u tematskom smislu, zajedničko to da se bave ljubavnim, bračnim i obiteljskim odnosima, te kroz dijapazon situacija (de)konstruiraju razne faze ljubavi i nesnošljivosti, žudnje i monotonije, privrženosti i otuđenosti, potrage i gubitka. Kroz priče, pisane u prvom ili trećem licu, zatičemo muškarce i žene uglavnom na pragu neke značajne promjene, a potom se pred čitateljem odvija njihova životna priča koja razjašnjava kako su se i zašto ondje našli. Tako upoznajemo, primjerice, ženu u sjeni afirmiranog i uspješnog slikara, dvije sestre i njihovu majku koje otac iznenada napušta, ljubavni par čija se prvotna zanesenost pretvara u netrpeljivost, bolesnu ženu koja bliskost pronalazi u neočekivano vrijeme i na neočekivanom mjestu, ili pak introvertiranog starca čija supruga nije jedina žena koju je izgubio. Čitatelj je svjedok prepričavanja njihovih životnih drama, ljubavnih neuspjeha, prevara, obiteljskih raskola, financijskih teškoća, potraga za sobom i drugima, nesnalaženja u vlastitoj koži i svijetu. U nešto čvršću cjelinu knjigu povezuju i likovi koji se pojavljuju u više priča, odnosno, sporedni likovi jedne priče postaju glavni u drugoj, i obratno, čime autorica stvara širi kontekst i mrežu radnje. Likovi priča većinom su obični, svakodnevni ljudi, ni po čemu uzbudljivih života, uglavnom zapelih u odnosima koji ih više ne ispunjavaju, suočeni s iznenadnim obratima, ili u neočekivanoj potrazi za nečim drugačijim.

Ono što autorici leži jest osjetljivost za ljudske prilike, razumijevanje osjećaja, uzroka i posljedica ponašanja, te iskazivanje empatije prema likovima. Također, pažljiva je pripovjedačica koja svoje likove strpljivo i detaljno ocrtava te brižljivo gradi razlike u osobnostima buntovnih i pomirljivih, mirnih i ćudljivih, introvertnih i ekspresivnih, sebedarnih i taštih. Međutim, činjenica da čitatelj o likovima saznaje mnogo i da mu je sasvim jasna njihova motivacija nije i garancija da su oni književno vješto izvedeni i interesantni. Iako o svakom od protagonista autorica iznosi mnogo detalja i uvida u njihove životne prilike, oni se zapravo veoma malo razlikuju jer ih autorica stvara istim, nepromijenjenim glasom. Posljedica toga jest ta da čitatelj likove doživljava više manje samo u odnosu na radnju, a ne kao punokrvne osobe s upečatljivim karakteristikama. Nadalje, Glavurtić se tematski zadržava u okvirima prepoznatljivih međuljudskih i obiteljskih situacija - u pričama pratimo odnose supružnika, roditelja i djece, braće i sestara; međutim, u njima nema raznolikosti, progresivnosti ili intrigantnosti, već se autorica držala sigurnog nauštrb zanimljivog i uzbudljivog. Sretne obitelji nalik su jedna na drugu, kako reče Tolstoj, no Glavurtićine obitelji, mada nisu sretne, također su nalik jedna na drugu. Taj dojam samo podupiru likovi koji se u pričama ponavljaju, ostavljajući tijekom čitanja utisak da sjedimo za stolom u lijeno nedjeljno popodne te uz kavu i površnu investiranost komentiramo bliže i dalje poznanike, susjede i rodbinu, da što bezbolnije pobijedimo vrijeme. Sve dogodovštine iz priča negdje su već viđene, ništa ne izaziva čuđenje i osjećaj noviteta.

Izuzetak je, doduše, možda prva priča u zbirci, Spirala, koja pripovijeda o supruzi slikara čiju je ustajalu karijeru iznenada probudio i proslavio začudni motiv spirale u njegovim djelima. Iako se veći dio priče bavi odnosom i razlozima otuđenja bračnog para, autorica je u njoj efektno iskoristila medij slikarstva kako bi joj dala određenu napetost i zaokret, možda čak dostojan i kakve ekranizacije. Međutim, u spomenutoj priči, kao i u svim ostalima, očita je i jedna od najvećih boljki Glavurtićinog pripovijedanja, a to je suvišnost, koja neposredno slabi i čitavu strukturu napisanog. Naime, Glavurtić, u želji da čitatelju dočara i vjerno oslika svaki aspekt osobnosti lika i životne mu prilike, ne umije reducirati svoj izraz, već se javljaju viškovi na razini rečenice, poglavlja, i priče kao cjeline. Tako, primjerice, saznajemo da se jedan lik sa svojom prijateljicom viđao ‘’rijetko, neredovito i povremeno’’, ili se pak spomene kako je drugi lik imao dobre ocjene u školi, da bismo nakon nekoliko poglavlja ponovno čitali kako je taj isti lik bio dobar učenik. Takvo nepotrebno ponavljanje remeti fabulu, čemu doprinosi i nepromišljeno autoričino skakanje kroz različite periode života likova zbog kojeg o istim događajima saznajemo na više mjesta u tekstu, čime se gubi napetost, dojam relevantnosti pojedinih događaja, a i sama svijest o radnji koju pratimo. Priče se stoga pretvaraju u puko prepričavanje života protagonista, uz gomilanje detalja, likova i opisa njihovih osjećaja, razmišljanja i djelovanja.

Glavurtić je, bez obzira na navedeno, pronicljiva promatračica i s lakoćom razumije raznolike osjećaje i motivacije, a nerijetko konstruira i efektna zapažanja, misli i kontemplacije o ljudskoj prirodi i svijetu. Takvi se dijelovi, nažalost, veoma brzo izgube u ostatku teksta, a za pohvaliti nisu niti dijalozi koji uglavnom djeluju neprirodno, plastično ili pretjerano, kao kad na televiziji gledamo popodnevnu sapunicu. Ipak, valja autorici pripisati određenu odvažnost u tretiranju raznolikih međuljudskih tema i problematika koje su većini bliske i poznate, i prikazivanju ljubavi kao pojma s mnogo značenja. Kroz knjigu tako ne pratimo samo lijepe ili tužne sudbine, već je svaka situacija obojena mnogim nijansama, sreća i žalost pojavljuju se naizmjence, a ljudski životi delikatna su smjesa osobnih odluka i djelovanja te prilika i slučajnosti na koje se ne može utjecati. Čitatelja u većini priča zatiče i više ili manje otvoren kraj, no ipak je u svakom jasna i autoričina sugestija, što je možebitno još jedna nevješto izvedena namjera.

U kontekstu trenutnih književnih tokova zbirka Jagode i papar čini mi se kao jedan usamljeni rukavac - ne uklapa se osobito u aktualne trendove, ne bavi se originalnim ili progresivnim temama, a ne nudi niti osebujan, karakterističan književni izričaj. I premda se trudi isporučiti interesantne likove i životno oslikati situacije nadahnute najvelebnijim od motiva, ne uspijeva dosegnuti potrebnu izvornost, sugestivnost niti posebnost da bi bila relevantna. Dojma sam da je knjiga mogla izreći sve što je namjeravala i na podosta manje stranica, a i na ponešto efektniji način, samo da je lako raspojasanu slikarsku ruku autorice možda čvršće stisnula i usmjeravala urednička ruka.

Edit Glavurtić nesumnjivo ima senzibilitet potreban za književni izraz, humanističke težnje koje ju usmjeravaju opažanju i analiziranju, te značajnu želju da svoje impresije i shvaćanja iskaže, no još uvijek nedovoljno izbrušenu vještinu i izvježbanu tehniku. Priče o ljubavi koje čine zbirku Jagode i papar stoga su ipak malo manje jagode, a malo više papar.