Prizemljeni pjesnik

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice i objavljujemo ga u suradnji s portalom Kulturpunkt.

***

Skoro pet godina je prošlo od posljednje zbirke poezije Crna pokrajina splitskog pjesnika Marka Pogačara, i sukladno ritmu nametnutom od samoga pjesnika, ovih je dana izašao njegov novi rad, pod imenom Zemlja Zemlja. Nova zbirka nam donosi zanimljive i neočekivane promjene u poetici pjesnika, ali i određene elemente kreativne krize. Ali da bih to bolje obrazložio, dopustite da krenem od starijeg rada, Crne Pokrajine.

 

U protekle dvije, možda i tri zbirke pjesnik je doveo do zavidnih razina nešto što se može, zajedno s pjesnikom, osloviti tehnikom pjesme. Mnoge pjesme u Predmetima i Crnoj pokrajini funkcioniraju ne samo kao emocionalno pismo čitatelju čitano u kodu poezije, što mi se čini dosta čestim u hrvatskoj poeziji, već kao svojevrsna značenjska mašina, visokootporna na opetovane pokušaje interpretacije, odnosno dodjeljivanja fiksnog značenja. Pa tako, pokušate li dodijeliti jedan jedini semantički smisao pjesmi poput Figure, vjerojatno je da nećete biti sigurni jeste li uspjeli, iako ćete biti (hipotetički) sigurni da je riječ o vrhunskoj pjesmi. Neke od strategija malo prije oslovljenih "tehnikom pjesme" mogle bi se raščlaniti i donekle razjasniti pod imenima "prostorno široka metaforičnost" i "dinamičnost" (i dalje ostajući na terenu prošlih zbirki). 

 

Ono što bih označio prostorno širokom metaforičnošću je određeno združeno korištenje apstraktnih i konkretnih odrednica u sintagmatskom lancu, da bi se na taj način postigao, ili bolje reći ostvario pjesnički glas, koji se takoreći kreće u vlastitom poetskom prostoru, ne radeći bitnu razliku između apstraktnih, metafizički ambicioznih, i konkretnih, npr. svakodnevnih, ljudima bliskih odrednica, odnosno riječi. Tipičnih je primjera posvuda, npr. u pjesmi Ruke gdje pjesnik spaja dvije na neki način oprečne riječi u sintagmu "grudva zla", koja se zatim skuplja u "dlakavom pupku svijeta" – dalje koristeći istu strategiju. Drugi primjer može biti pjesma Povijest u kojoj "u lišće umotane pošiljke svjetla stabla gutaju kao kokoši glupu zob" – u prvom dijelu rečenice miješajući apstraktnu i konkretnu odrednicu, u drugom kreativno miješajući registre, kako stilske, tako i visinske. 

 

Na taj način postiže se za Pogačara veoma karakteristična "prostorna širina" pri čemu je prostor mišljen prvenstveno kao prostor teksta, odnosno pjesnikove mašte, i u kojem nije neobično da npr. kokoši i stabla budu povezani na začudan način. Naravno, i kokoši i stabla poznajemo također putem jezične upotrebe u 'pravom' svijetu, i to preklapanje prijašnjeg znanja svijeta i teksta pjesme je temelj za iluzionističku igru poezije – pretpostavljam (možda krivo) da svi poznajemo grudve skupljene u pupku, ali percepcija po kojoj su to grudve zla skupljene u dlakavom pupku svijeta na raspolaganju je samo pjesnicima. Drugim riječima, ovako se postiže moguća svrha svakog poetskog teksta - omogućiti čitatelju da se 'prespoji', da (ponovno?) stekne mogućnost, makar za kratko, svijet vidjeti dovoljno vrijednim i uzbudljivim da bi se u njega upisale apstraktnije čežnje, ideali, ciljevi, ulozi. 

 

Ono što bih htio označiti dinamičnošću vjerojatno je značajka svakog dobrog narativno usmjerenog djela. Riječ je o tehnici građenja i razbijanja, tj. održavanja napetosti u pjesmi, što se u Crnoj pokrajini često ostvaruje tautologijama na kraju pjesme, ("tko može do daha diše / i ide dalje. tko ne, ništa."), naglom promjenom stanja stvari ili in medias res ulaskom subjekta ("i vrijeme, ja kažem, vrijeme, kažeš ti / i sve poteče - netko otvori vrata pobjegne pas, / i bude svijet srebrna krletka, i iz nje pobjegne ptica./"), ponekad zaoštrenim do šoka ("i ja uđem u pjesmu naglo / kao kurac u malog Isusa:"). Ako je pjesma dinamična, znači da uspješno izbjegava činjenicu vlastite sastavljenosti, takoreći sakriva šavove, vodi čitatelja svojem kraju, a da ne ostavlja dojam razumskog linearnog nabrajanja elemenata potrebnih da bi se nešto nazvalo pjesmom. U najboljim slučajevima, kao što je često Pogačarev, daje naslutiti da je pjesma izašla u manje-više jednom dahu, u uspješnoj suradnji s nesvjesnim dijelovima pjesnika. 

 

Bez ambicija da se ograničava raznovrsnost djela, pjesnikova tehnika u doba Crne pokrajine mogla bi se ovako opisati na temelju pjesme Čovjek večera u papučama svog oca: 1. gradnja atmosfere ("što su bile granice sada si ti./ bio je svibanj dubok i ravan/ cesta raskopana zbog radova, snijeg/ suh i odjednom.") 2. nagla pojava subjekta ("da kažem otvoreno:/ nikome nisam dugovao ništa./ stajao sam u dovratku, voda/ smrzla od straha močila mi je leđa.") 3. očuđena transformacija predmeta ("a kad sam sklopio oči vidio sam/ kokice jure ka svojoj soli i znao/ ponekad noću pocrne, kao brabonjci.") 4. spoznaja, uvid ("ušao sam da se suočim s mučnom slikom:/ ne ljubav, glupost, glupost je srce svijeta -/ i sad u tim papučama unutra jedem i plačem,/ samo jedem i plačem u kući.")

 

Nova zbirka Zemlja Zemlja funkcionira na razini pojedinih pjesama ipak mnogo skromnije, a postiže svoj cilj kao cjelina. U pedeset pjesama, odnosno pedeset i jednoj uključujući završnu Kodu, pjesnik koristi nekoliko tematskih grozdova, često upošljavajući motive iz prijašnjih zbirki, kako bi prenio intimno svjedočanstvo, prvenstveno o tome što mu se dogodilo u emocionalnom smislu. Faktički supstrat zbirke čini narativ o prošloj ljubavi, i prva pjesma Sintaksa uvodi nas u doba ljubavne sreće, ujedno nas pripremajući za ključnu temu prolaznosti, odnosno vremena: "ustajali smo i odlazili na tržnicu/ pržili jaja sa slaninom,/ vrijeme smo vezivali u sitne čvorove/ ne bi li ga na koncu, kad se jednom sve razriješi,/ imali više,". 

 

Od prvih redaka pjesme, iznenađuje dosljedno provedeni 'mi', najava djelomičnog raspršenja inače snažne Pogačareve prisutnosti u mnogim pjesmama, ali također i kontinuiranog pokušaja da se približi ljudima, da se ponudi, čineći to na ranjiv, pa zato donekle i hrabar način. Mnoge pjesme u prvom dijelu zbirke odvijaju se u perfektu, izmjenjujući godišnja doba, te prisustvo, odnosno odsustvo voljene osobe iz uvodne pjesme. Paralelno s tim narativom, takoreći na simboličnoj razini, odmotava se iz prijašnjih zbirka poznat motiv 'rane', sada razvijan kroz niz pjesama. On je ovdje ponovno iskorišten u personificiranom obliku, tj. u liku vjerojatno starije osobe, posjednika rane, koju pjesnik prati ne bi li joj ranu 'ukrao'. Najzad, sustiže praćenog čovjeka u snovima i spoznaje da "steći svoju ranu je dužnost./ primijetio sam svaka rana je posebna. nitko za mene nije umro,/ nitko nikada bio svet. tijelo je kutija koju otvara vrijeme./ rana je otvoren prozor, kroz koji ulazi svijet."

 

Paralelno odvijanje ljubavnog narativa i narativa o rani, naravno, nije slučajno, a čini mi se da se taj dio zbirke otprilike zatvara u 34. pjesmi Odbjegla ovca godine odlaže svoje brabonjke u usta predsjedništva Hrvatskog privatizacijskog fonda: "jutro donese noževe i posloži ih po točnosti/ i bude vrijeme da se s ranom nekako završi./ iščezne potreba da se bilo što tumači." U tom je trenutku uvođenje čitatelja u okolnosti emocionalne promjene manje-više završeno, a da je tako potvrđuje i nešto kasnija pjesma Fragmenti ljubavnog diskursa u kojoj je bivša ljubav našla novog ljubavnika, a pjesnik duhovito zaziva osvetu. 

 

U mnogočemu, sljedeće riječi izrečene o rani, mogu se odnositi i na zbirku Zemlja Zemlja, za pjesnika netipično ranjivu: "bilo je u njoj, međutim, istovremeno nešto od/ općeg; perivoja koji vuče na šetnju, šepiri se, prepušta pogledu./ time se čovjek kojeg sam slijedio opasno približava lovcu,/ njegova rana stupici. u svemu, zacijelo,/ postoji nešto od one nezgodne ucjene Krista: rana je rupa/ u mesu podložena šiljatim kolcima, spremna/ na sitnu nesmotrenost, nepažnju duše." 

 

Tu se krije jedno od velikih iznenađenja zbirke: stekavši ranu, pjesnik, u približno 33. godini, implicitno se poistovjetio s kristovskom figurom, a kraj zbirke bit će obilježen elegičnim tonom i za Pogačara novom, ali za poeziju starom sablasti nemoći. Javna je tajna pjesničkog zanata libidinozna ekonomija, vitalnost iza pojedinog talenta, a Pogačar je tu uvijek kotirao kao relativno neopterećen pjesnički glas. Posljednji dio Zemlje Zemlje ispunjen je thanatosom: osim niže citirane Jabuke, Što je rekao bubreg povezuje kreativni poriv sa željom za smrću, Promatrajući ženu kako promatra ženu na kolnom prilazu je progonjena prolaznošću, u Vjetrenjačama se bavi kreativnom krizom. I dok je ova vrsta žalovanja u normalnim okolnostima više proces zrcaljenja nekoliko instanci unutar jedne osobe, negoli proces čija je dinamika ovisna o izgubljenom objektu, ako ste pjesnička/kristovska figura stvari stoje malo drugačije, a individualna sudbina je povezana s kolektivnom: "i sažalio sam se nad smrti koja spava u smjenama,/ čuči u neplaćenim računima, muči se,/ umornom smrti koja uvijek nekako stigne./ iz šahte je čist i gol ustao spasitelj, uzeo jabuku/ i hladnoćom svog srca smrznuo asfalt u sjajnu pistu/ kojom je do smrti usamljen hodao." 

 

Završna Koda promjenu verbalizira u fizičkim i fiziološkim terminima: godine se "razvijaju kao zastave", vrijeme je "u vjetar umotano", a "vlaga pod kožu prodire,/ poslovi truleži polako postaju javni./ jesen je izbila kao kamen:/ šipci pod pritiskom pljuju/ zube iz svojih slatkih lubanja." I posljedično: "zemlja zatrta nebom miruje: nigdje i ništa./ nema vremena."

 

To bismo mogli ovako slobodno parafrazirati: pjesnik se uspješno nosi s prolaznošću jedino pod uvjetom iluzije vječnog vraćanja proljeća, vječne mladosti i nezasićenosti – potvrda toga je otprije u ovu zbirku prenesena tvrdnja: "Opet ta prevara proljeća". A kada se ta iluzija razbije, ili ju pjesnik ne uspijeva održavati, poriv za smrću jača. Pošto građanski koncept linearnog vremena, s njegovim krugom generacijske reprodukcije, nije prihvatljiv, jedino što pjesniku preostaje je promatrati mehaničko odmotavanje svijeta (iz prošle zbirke: "Nije to nikakvo proljeće./ samo se cvijeće izvija tupo iz svojih čašica/ i pčele pjevaju linoleum i tepih vjetra.") i fiziološko izumiranje tijela: "nema vremena". 

 

Možda će nekome na prošle riječi pasti na pamet stihovi Ujevićeve Meni bez mene: "i sve je danas prazno beskonačno,/ a vjetar duva, duva bezutješno/ na gole duše koje neprestano/ ištu i grle beznadno, beskrajno./". To ne bi bilo neopravdano, odnosno smatram da su duhovna dijagnoza i dojam tih pjesama slični, a to nisu jedini stihovi koji prizivaju velikog pjesnika u sjećanje. Jedan od važnih motiva u zbirci Zemlja Zemlja su oči voljene osobe, koje sada ulaze u Pogačareve pjesme "kao na stadione/ noseći signalne buktinje." Na drugom mjestu, "oči užegle lutaju mapama naših metalnih polja." U netipično lirskim stihovima Srijede bez pošte odzvanja, barem u mojem unutarnjem čulu, melankolična ekstaza Notturna: "želimo umrijeti ovdje:/ iz blage ruke/ kapaju pečati kao sati/ u bijele ljesove liježu, otimaju se." Možda će pjesnik ubuduće razvijati ovakav, u većoj mjeri intimistički stil, što bi bilo zanimljivo.

 

U zbirci Zemlja Zemlja se, s formalnog aspekta, ipak stječe dojam da su korištena stara, izvježbana metaforička sredstva, ali da je njihova već spominjana 'široka prostornost' odsutna. Drugim riječima, iako su pjesničke slike standardno kvalitetne i neobične, referenti (svijet) koje pjesme tvore su uobičajeni, stvarnosni. U Crnoj pokrajini korištena je montaža apstraktnih i konkretnih odrednica da bi se postigla magija transformacije predmeta - npr. šume u požar. Pritom je često bilo nemoguće fokalizatora fiksirati u svakodnevno mišljenom prostoru. Zato sam i napisao ranije da je prostor teksta bio jednak prostoru mašte - jedan trenutak pjesnik bi vas odveo na vrh drva, drugi trenutak ste u dubinama zemlje - a ujedno ste, naravno, u 'prostoru' teksta. Taj efekt je srž uzbudljivosti prijašnje Pogačareve poezije. 

 

U novoj zbirci, nažalost, pjesnik je prizemljen, fiksiran u ljudskom prostoru. Nema transformacija predmeta, samo opisivanje, manje ili više uspješno. To znači da je plodnost odnosa između prostora teksta i prostora čitatelju poznatog svijeta bitno smanjena, odnosno mehanizirana, a da je većina metaforike nakalemljena na bazično poznat, opori svijet svakodnevice.  Dogodio se pomak prema metonimiji i, unatoč sijasetu otkačenih slika i motiva, pjesme se kreću uglavnom zdravorazumski, linearno, funkcionalno unutar konteksta cijele zbirke. 

 

Jedan od primjera je John Carpenter, upravo probuđen, postavlja sebi pitanja nakon što ga u snu pohode članovi Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta koja nudi cijeli niz zanimljivih slikovnih analogija, ali također odaje lijeni dojam pukog nabrajanja. Prvi psalam za suzovača pokušava razne asocijativne akrobacije, ali u suštini je riječ o vježbi prispodabljanja, pokazivanju pjesničkih mišića. Ista kriza može se promatrati i s drugog navedenog tehničkog aspekta. Odbjegla ovca... mehanički napreduje prema svojem kraju, ne postižući dinamičnost (citiram dijelove): 1. "Ožujak poput žaoke/ ispuše zračnicu zime./" 2. "travanj prođe u lažnim izborima,/" 3. "konačno, na način zablude,/ stigne svibanj uz miris straha/" 4. "i jesen, bodrena pivskim zadahom ljeta,/ kao tetoviran nadničar, nakupac ugljena,/ priziva zimu koja dolazi s mrazom, zavija zemljine rane." 

 

Pohvala senfu je možda prva pjesnikova pjesma za koju sam siguran da je, ako ne moram, ne želim nikad ponovno pročitati. Naravno, dio objašnjenja formalnih razlika naspram prošlih zbirki može biti i konkretnost teme, odnosno u prostor svakodnevice situran ja-ti odnos pjesnika i prisutne, odnosno odsutne ljubavi. Međutim, to može biti samo djelomično objašnjenje, dok je drugi dio neinspirirana narav tog narativa. Vjerojatno nije slučajno što je posljednji dio zbirke, spomenuto žalovanje, mnogo uvjerljiviji. Dakle, prije će biti da je odluka o situiranju narativa u prošlost bio način da se napravi podloga za izražavanje sadašnjeg pjesnikovog stanja.

 

Unatoč dojmu svojevrsne 'krize', odražene na formalnoj razini, zbirka uspijeva poentirati, pod uvjetom da je čitatelj uspio percipirati cjelinu njezine strukture. Drugim riječima, preporučeno je čitanje u jednom dahu - Zemlja Zemlja je prije Pogačarev Tommy, nego Who's next. Njezine slabosti dolaze u paru s dobrim aspektima, prvenstveno pjesnikovom hrabrošću da se izloži, a također da to emocionalno izlaganje konceptualizira na neočekivan i nov način - npr. koristeći kristovske analogije.   

 

Za kraj, treba spomenuti još jedno iznenađenje nove knjige pjesama - pjesnikov odnos prema vlastitom opusu, problematiziranom na nekoliko mjesta. U pjesmi Paljenje biblioteke on naziva prošle stihove beskrvnima, spekulirajući da možda "ne gore/ jer je iz njih iščezla posljednja sjena stvarnog:/ stanovanje u dvoje, razmjena sitnih nježnosti, čušpajzi,/ nedjelje u kupatilima i krađa knjiga, krimića/ namijenjenih čitanju u južnim noćima." Međutim, s obzirom da paljenje biblioteke ne uspijeva, pjesnik piše Hlađenje biblioteke u kojoj ostavlja prozor otvorenim, da "čistki pristupi vjetar", da ju snijeg zatrpa: "na bijeloj stranici snijega/ nitko ne piše." 

 

Bijelo je, općenito govoreći, šifra za svo elitističko, mallarmeovsko pjesništvo, opremljeno spretnim i ambicioznim jezikom da označava i znači onkraj uobičajene, mimetičke, učmale uporabe jezika. Unutar hrvatskog konteksta, Pogačarev se opus u tom, (za mene) pozitivnom smislu zaista može osloviti 'nestvarnim', a svojevrsno negativno vrednovanje te činjenice u zbirci Zemlja Zemlja prije će biti jedna od afektivnih strategija, osmišljenih da omekša čitatelja, nego iskrena samoprocjena. Čini mi se da se time pjesnik ogriješio o vlastiti opus za previsoku cijenu, ali, na kraju krajeva, to neka njega brine.