Predstava prošlosti

Novi roman Đurđe Knežević, feministice i autorke više romana, kao i knjige eseja Feminizam i kako ga steći iz 2012. godine, tematizira suočavanje glavne junakinje Nane sa svojom prošlošću seksualno zlostavljanog djeteta od strane sveštenika. Nana se vraća u svoje malo misto kako bi prisustvovala promociji monografije o radu lokalnog kazališta. Riječ je tu o žanru drame sa elementima trilera, gdje se dinamika postiže stalnim skakanjima u prošlost i sjećanjima glavne junakinje na djetinjstvo i nimalo idilično odrastanje.

Zbog patrijarhata sredine i pritiska roditelja njoj nije bilo dozvoljeno da se bavi nogometom niti da postane glumica. A zbog istog tog patrijarhata Nani i njenim prijateljima sredina nije htjela vjerovati da ih sveštenik seksualno zlostavlja, već su žrtve bile optuživane da lažno optužuju 'nevinog' zlostavljača. 

Ipak, svi ti pritisci glavnu junakinju su podstakli da u velikom gradu uspješno završi prava, i na taj način i izbjegne potonju sudbinu svoje generaciju koju je uništio rat. No, Nana, kao ni njeni prijatelji, ne živi savršen i bezbrižan život, jer joj se prošlost uvijek iznova vraća, sve dok se konačno ne uspije direktno suočiti sa njom.

Rješenje koje autorka teksta pronalazi kako bi opisala mučninu sa kojom se junakinja priprema da se vrati u staro mjesto i suoči sa sveštenikom, doslovno demonom iz prošlosti, jeste to što razmišljanja junakinje daje u vidu razgovora sa psihoterapeutkinjom. Tako se na još jednom nivou kontrastira ono kako se proživljava iskustvo zlostavljanja u trenutku kada se zlostavljanje odvija, a kako godinama kasnije, kada zbog loše reakcije društva to zlostavljanje postaje životna trauma.

Iako je zaplet tipski i očekivan je razvoj likova, ono što doprinosi nijanisiranju likova osim smjenjivanja retrospekcija sa trenutkom pripovjedačicinog povratka, jeste autorkino insistiranje da su svi učesnici likovi na sceni. Tako se metafora kazališta u tekstu ističe još od početka knjige kada Nana greškom ulazi u staro pozorište u kojem je kao mlada glumila, mislivši da se tu održava promocija monografije, ali saznaje da je ono sad premješteno. 

Dalje, bavljenje kazalištem je jedno od neispunjenih Naninih želja. Sve dok ne smogne snage da se direktno suoči sa svojim iskustvom, Nana pronalazi mehanizam otpora tako što otkriva da društvo funkcionište na način teatra i da se nametnute uloge stoga mogu, ili gotovo moraju, iskoristiti u svoju prednost, kako bi se moglo preživjeti. 

Jedna od upečatljivijih scena prerušavanja, iako ujedno i jedna od najzazornijih, jeste scena u kojoj sveštenik oblači glavnu junakinju poput lutkice i pravi od muškobanjaste djevojčice, koja voli igrati fudbal sa dječacima, pravu malu damu. Baš u toj sceni se prikazuje trenutak u kojem se mijenja junakinjin identitet i u kojem konačno ulazi u svijet odraslih, odnosno svijet teatra.

Još nešto što odlikuje junakinju jeste njen dar, ali i potreba da osjeća umjetnost, od likovne umjetnosti preko pozorišta, te da kroz umjetnost spoznaje sebe i svijet oko sebe. Na nivou teksta, tim se metapoetskim signalima čitatelji i čitateljke na još jedan način uvlače u štivo, čak i ako do tada već i nijesu bili involvirani glavnom temom. 

Kao što je scena sa sveštenikom i prerušavanjem zazorna, ali i za karakterisanje junakinje vrlo važna, tako je jednako efektan i opis Rembrantove slike Krađa Ganimeda, koju junakinja posmatra. Na slici Zevs u vidu ogromne crne ptice na nebo nosi uplašenog malog dječaka Ganimeda. Iako je sama slika zazorna, taj opis ujedno je i jedan od estetskih vrhunaca u tekstu. Kontrasti, između ostalog zazornog i lijepog, način na koji se između polova mijenja odnos snaga, te konačno njihovo prožimanje i urušavanje jednog u drugom, osnovno je stilsko i formativno načelo teksta, kojim se postiže vrlo izražena i filmska kvaliteta.

Vrlo važna i često simplifikovana, te u društvu zanemarena tema seksualnog nasilja nad djecom dobija u ovome romanu nijansiranu obradu. Kroz lik glavne junakinje prikazano je iskustvo žrtve, ali je data i sistemska kritika društva. Kako se približavamo kraju romana, od praćenja junakinjinog unutrašnjeg svijeta, dinamika sve više obuhvata i svijet oko nje, sve do dramskog i dramatičnog kraja, kada prošlost konačno biva uništena do temelja i time konačno pobijeđena. Tako kraj dobija katarzičan efekat, koji se najavljuje i očekuje kroz cijeli tekst romana. 

Ta stalna dinamika u odnosima moći između prošlog/sadašnjeg, žrtve/zločinca, društva/pojedinca(ke) ono je što roman Disanje nemani čini višeslojnim tekstom, čija struktura je prilagođena ozbiljnoj i vrlo osjetljivoj temi seksualnog nasilja nad djecom. Ujedno je otvoreno problematizovano i pitanje izbora patrijahalnog društva da o tom nasilju najčešće ne želi da govori, kamoli da preuzme odgovornost, već da optuživanjem i nerazumijevanjem žrtve sekundarno viktimizuje.