'Polumrak. Odgođeni svijet': Stvaranje kao proces dijeljenja

Guglajući etimologiju riječi susret došla sam do praslavenske riječi sъrętja koja je označavala događaj, susret. Mislim da je to prikladna odrednica jer za mene susret jest upravo to, nešto neposredno, dirljivo, pomalo neočekivano, ali radosno, dočekano raširenih ruku (i srca).

Tijekom dugih ljetnih dana kada je u glavnom gradu koji pritišće vrućina ipak osjetno zatišje, u ruke mi je dospjela zbirka pjesama i ilustracija Polumrak. Odgođeni svijet. Suradnički koncept odmah me zaintrigirao i neobično razveselio: ovo je knjiga koju su zajedničkim snagama ispunile dizajnerice i ilustratorice Klasja Habjan i Marina Milanović i druga je u seriji izložbi Ilustratorski dijalog Hrvatskog dizajnerskog društva (otvorili su je Hana Tintor iz Zagreba i Srđa Dragović koji živi i radi u Podgorici). Istoimena izložba koja prati knjigu zaključena je u zagrebačkoj HDD galeriji polovicom srpnja. Ideja ilustratorskog dijaloga, čiji je začetnik Marko Golub, jest pozvane autore i autorice spojiti u susretu dvaju ilustratorskih i tekstualnih rukopisa kako bi se stvorio zajednički projekt. Klasja i Marina poznata su imena na regionalnoj sceni, povezavši ovaj put Zagreb i Beograd, generacijski su bliske i ovo je njihova prva suradnja. Osim što se bave dizajnom i ilustracijom, obje pišu. Iza sebe dosad nemaju objavljene klasične zbirke, osim što Klasji u biografiji stoji da sklonost ilustriranju vlastitih kratkih priča (ili obrnuto, pisanju prema vlastitim ilustracijama) obilježava nekoliko njezinih samostalnih izložbi.

Ova knjiga nema funkciju klasične priče, tradicionalnog spoja teksta i ilustracije. Ne događa se često da materijal nastaje na ovakav način, kao svojevrsno paralelno preklapanje. Ilustracije se obično naručuju kao popratni, sekundarni sadržaj teksta, a tekst, prije nego se ukoriči i dospije do čitatelja/ice, u svom sirovom obliku ostaje u domeni rasprave s urednikom i eventualno s lektorom. Ovaj projekt podrazumijeva istovremenu potragu za slikama i riječima, pristanak na igru i eksperiment, a na svakome od parova je otkriti temu, ideju oko koje će rasti narativ, potom i metodu po kojoj će raditi. Kako riječi i slike nekog drugog „sjedaju“ u zajedničku viziju i što se dogodi kad netko „upadne“ u tvoj kreativni proces, pitanja su koja se čine prilično uzbudljivima. Zanimljivo je da, kako piše Marko Golub u predgovoru, ponekad sasvim različiti autori završe u sličnom „krajoliku“, ali su ih tamo doveli tokovi posve različitih priča, povoda, optika i motivacija (o inače različitom pristupu ilustraciji i radu autorica možete nešto više saznati u ovom razgovoru).

Zbirka nalikuje bilježnici tvrđeg omota u kojoj se izmjenjuju pjesme, impresije, ideje i misli s ilustracijama. Podijeljene su u dvije veće sekvence, Odgođeni svijet pa slijedi Polumrak. Prvo idu Klasjine pjesme, potom Marinine, a ritam je sljedeći: Klasja piše, Marina crta, Klasja crta, Marina piše. Dok čitamo, ulazimo u prostor intime u kojemu se otkrivaju strahovi i čežnje, strepnje, primjećujemo osamljivanje i izolaciju, poniranje u sebe. Čitava zbirka ispunjena je monokromatskim crtežima, pogotovo su tu zanimljivi potezi nalik tragu ugljena ili flomastera koji na nekim mjestima blijedi pa je njegovo kretanje vidljivije.

Klasjine većinom kraće i jezgrovitije pjesme imaju snoviti, magličasti prizvuk. Pokretnije u mislima, asocijativno su iznenađujuće i sklonije zaigranosti, pa i nije dosljedno provedeno da tipa svi stihovi počinju isključivo malim ili velikim slovom, a kako pamti jedan stih, “tragovi biciklističkih guma sjajniji su od repatica”. Bržeg su ritma, nemaju vremena za pretjeranu deskripciju, težište prebacuju na glagole, kao i na izmjenu kraćih i nešto duljih slogova, djeluju slobodnije i neujednačenije, uz ubacivanje zvučnijih riječi kao što su burkinfasci. Pjesme prate Marinine plohe apstraktnog karaktera i gušće crne boje koje su u svom izgledu konkretnije forme i protežu se gotovo do rubova stranice. Tihi i zamrznuti kolaži unutar kojih se smještaju i provlače tanke bijele linije motivski su vezane za Klasjine pjesme na desnoj strani i opuštene su u prostoru stranice.

Odgođeni svijet kao naslov jedne Klasjine pjesme može se tumačiti kao svijet koji je na čekanju, svijet koji postoji u potencijalu, ali još uvijek nije u potpunosti realiziran. On prelazi u polumrak: ondje gdje završava Klasjino naginjanje prema nečemu apstraktnom u tekstu, na planu ilustracije postaje realističnije. Vrijedi i obrnuto, karakter Marininih apstraktnih crteža u tekstu postaje konkretniji u svojim motivima i uvjetovan podražajem koji se skriva u okolini. Ulazimo u polumrak, stanje između svjetla i tame, stanje u kojemu su stvari nejasne, zamućene, djelomično skrivene. U kontekstu zbirke, polumrak može predstavljati prijelaz jednog stanja u drugo, kada je granice možda teško definirati i razaznati kada završava jedno, a kada počinje drugo. To je prostor gdje se ideje tek rađaju, još uvijek nedovoljno jasno oblikovane, lebdeći između svijesti i podsvijesti, u što je uključen i trenutak neizvjesnosti.

„Sve tačke prepoznavanja su za mene, / vremenske tačke.“, kaže subjekt u jednoj Marininoj pjesmi, i u tom smislu ona je, recimo to tako, konkretnija jer se hvata za nešto što joj je poznato, traži orijentaciju u vremenu, u minutama, danima, dobu dana, sezoni. Narativnije su i teže promišljanju subjekta i primjetnijem povlačenju u introspekciju i razmišljanje. Marinine pjesme su numerirane, svaki broj koji ujedno podsjeća na datum pa je i time povezan s vremenskom odrednicom, neka je priča. Može se reći anegdotalnog karaktera, kao prepričavanje događaja. Stihovi su usporeniji u svom dojmu, teži se duljem stihu i strpljivije se gradi pjesnička slika. Ona se vrlo često veže za noć koja se doživljava kao vrijeme za budnost i kontemplaciju („Biti odmoran, u pola noći, je to. / Biti probuđen, u toj posebnoj dimenziji“); može li se prepoznavanjem i prebrojavanjem stvari koje vidimo oko nas uhvatiti stvarnost („Mogu da kažem, na početku noći: - živeti u danu kao u utisku.“)? Čini mi se da su Klasjini crteži treperavi, lelujaju po papiru, iako teže prikazu portreta ili figure. Ondje gdje se Marinina pjesma rastegne, Klasjin crtež kao da se utišava u nekoj melankoliji i postaje mekaniji.

Obje su pazile na to da je riječima potrebno ostaviti prostor. Kada su tekst i ilustracija postavljeni u suodnos, jedan pored drugoga, oni nude dodatne interpretacije koje čitatelj/ica možda ne bi primijetio u samom tekstu. I obrnuto, tekst može proširiti značenje ilustracijom. Čitanje poezije inače je intimno iskustvo u koje upisujemo vlastita individualna značenja, a ovako se ona mogu malo ili sasvim promijeniti ili prilagoditi, uzmemo li u obzir svojevrsnu sliku koju čine ilustracija i tekst u jednom. Trebalo je naći mjeru kako zadržati svoj glas, a ne biti nametljiva, pri čemu je lijepo vidjeti da u tom smislu postoji povjerenje, kako jedna u drugu, tako i u proces. Primjerice, tamo gdje Marinin tekst postaje deskriptivniji, Klasjin crtež se povlači i rasplinjuje u jednostavnosti, pritom ne gubeći na svojoj estetskoj upečatljivosti.

Jasno je izvedena cjelovitost, i to je ono što ostaje nakon čitanja, dojam i osjećaj kako se radi o cjelini. Ne pretendira se na zatvorenost i hermetičnost, ne računa se da ilustracija služi isključivo kao vizualni komentar teksta, već se baš fino nadopunjuju i prožimaju. Pjesnički jezik sam po sebi stvara sliku, a kako se radi o malenom prostoru koji se rasteže stihovima, oni se posebno pažljivo odabiru, slažu i grade u cjelinu. Svaka strana dobiva nešto od one druge, tako se razmjenjuju poetičnost i slikovitost, i to u konverzacijskom poetskom jeziku, slobodnom i živom.

Ova knjiga navela me na još jedan put razmišljanja, o dijalogu koji nam kronično nedostaje u različitim sferama profesionalnog i privatnog života. Koliko je bitno dobiti odgovor, neku vrstu refleksije na svoj rad? Poprima li on oblik tek u očima nekoga drugoga, dobiva li tek onda smisao? Kada se odgovor i dogodi, često ostajemo zakinuti za proces njegova promišljanja, pa nam izmiče postaviti pitanja poput: o čemu si razmišljala dok si to pisala ili crtala, koje si odluke donosila, što te mučilo, što te nagnalo da baš to napraviš? Zaviriti behind the scenes može biti baš inspirativno. Isto tako, u susretu s tuđim radom automatski se događa promišljanje i kontemplacija nad vlastitim radom i procesom. U slučaju ilustratorskog dijaloga, i istraživanje kako raditi zajedno, pa i kako vlastiti stvaralački proces i kreativne odluke po mogućnosti prilagoditi radnoj temperaturi druge osobe kako bi sve skupa teklo jednostavnije i produktivnije. Zanimljiva je ovo prilika u kojoj je bilo moguće dobiti uvid u svoj rad, u drugu interpretaciju, i to od kolegice koja duboko i strastveno voli svoj zanat. To je i ono što dijele i što im je zajedničko.

I sama inspirirana idejom razmjene, započela sam ovaj tekst nadovezujući se Harmonično pretapanje umjetničkih svjetova, ondje gdje autorica Zara Škibola svoj tekst privodi kraju, a koji također razmatra ovu knjigu. Čitanje ove zbirke neprestano je budilo znatiželju. Dijelom zbog toga jer nastaje na neuobičajen način, što svakako budi pozitivne emocije, dijelom i zato jer na ovaj način stiže do publike do koje možda i ne bi inače došla. Polumrak. Odgođeni svijet tako ostaje dokument kreativne suradnje i uči nas da stvaranje može biti proces dijeljenja. Ujedno je i podsjetnik na to kako kroz susrete s drugima dolazimo do dubljeg razumijevanja sebe.