Po ruševinama Jugoslavije

"Tu nema ničega!" progovara migrant u knjizi istog naslova koji se nemilom sudbinom zaglavio u Velikoj Kladuši, u čistilištu pred zidinama tvrđave Evrope. Migrant za čije iskustvo, ironično, nemaju saosjećanja upravo oni koji su i sami devedesetih bježali od rata, a danas bježe da bi mogli bolje živjeti. "Ništa nemamo... Ništa nemamo... Nema je više. Nema ga. Nema je. Srušena je", odzvanja praznina; "Ništa", čuje se i u glasu taksistkinje. Ništa – veliko, sivo ništa na ruševinama socijalističke Jugoslavije.

To ništa, ta praznina koja je nastala urušavanjem socijalizma, u središtu je poetike Dubravke Ugrešić, koju ova autorka dosljedno razvija, pa tako i tekstu u novoj knjizi Tu nema ničega!. Da je u pitanju manje talentovana književnica ili da je društvo u kojem živimo za jotu napredovalo, mogla bi se ova poetika diskreditovati kao repetitivna i neinventivna. Na sreću za prvo, autorski glas Dubravke Ugrešić prodoran je, jasan i nemilosrdno sarkastičan, i to u kontinuitetu. Na nesreću za drugo, neoliberalnim postjugoslovenskim društvima "nema dna", kao ni bunaru iz romske bajke, čiji je odlomak odabran kao moto knjige Tu nema ničega!.

Knjigu osim Dubravke Ugrešić potpisuje i fotograf i novinar Davor Konjikušić jer je u pitanju hibrid, čiju prvu polovinu čini esej (koji je prethodno objavljen na Peščaniku, i u engleskom izdanju kao dio knjige Doba kože), a drugu polovinu fotografska serija. U ovakvoj koncepciji na prvi se pogled može se učiniti da fotografije služe kao dodatak i komentar, zato što su postavljene nakon teksta. No s druge strane, prednost ovakvog redoslijeda jeste u tome što prvo kroz tekst zamišljamo prostore koje autorka posjećuje – toplice i u njima hotelska predvorja, restorane i dvorane, urušene spomenike, divlje pejzaže – da bi se u drugom dijelu oni na svojevrstan način materijalizovali kroz vizuelni medij. Takođe, iskustvo čitanja ovakvog hibridnog žanra razlikuje se od toga da li recipijenti imaju više iskustva u analizi teksta i/ili slika. Neki će u jednom mediju prepoznati slojeve značenja, koji im u drugom možda mogu promaći. Mada se ova kritika primarno fokusira na tekstualni aspekat, ono što je i manje iskusnom oku vrlo jasno, jeste to da fotografije Davora Konjikušića imaju sopstvenu umjetničku viziju. Metafore i odnosi koji se koriste u tekstu nisu doslovce prenijeti u "popratne" fotografije. Prije bi se moglo reći kako su u pitanju dvije nezavisne interpretacije iste teme, u tom smislu tekst nije nadređen fotografiji.

U eseju Dubravka Ugrešić opisuje mapu nekadašnje Jugoslavije kroz neobične koordinatne tačke – toplice. Taj postupak u njoj svojstvenom metakomentaru eksplicira kao mjesta očuđenja, kojim se uobičajeno pomjera u neobično okruženje pa likovi i njihove replike dobijaju "pomaknuto" značenje, objašnjava autorka osnove formalističke književne teorije. Toplice imaju više funkcija: one služe kao motiv kojim se esej povezuje sa evropskim kanonom, u kojem toplice kao mjesta odmora i liječenja imaju specifičnu ulogu (prisjetimo se samo onolikih ruskih likova iz aristokratske klase koji ih redovno obilaze). Potom, kako opet autorka sama razotkriva svoju namjeru, u toplicama je "antropologinja na tajnom zadatku". Toplice su, između ostalog, simboli "komunističke utopije", koja je gradila profesionalna i moderna lječilišta za sve, a poslije rata su ili zapuštene ili devastirane. Njih otkupljuju i posjećuju stranci, neki od kojih se pritom bahato iživljavaju nad prirodom baveći se tzv. vožnjom po nezgodnom terenu, nakon koje ostaju opustošene šume.

Ni domaćini nisu ništa bolji. Oni su prikazani kroz likove nezainteresovanog osoblja, ksenofobnog bračnog para u penziji, nacionalista "starijih mužjaka" koji malo pričaju o kobasicama, malo o etničkom čišćenju. Isparavanje toplica gotovo da podsjeća na sumporna paklena isparenja, koja posebno u jednoj slici razotkrivaju sve zlo koje se od devedesetih godina nekontrolisano širi našim prostorima: pansioni u okolini višegradskog hotela Vilina vlas, u kojem su tokom ratova devedesetih činjeni zločini silovanja i seksualnog nasilja nad ženama bošnjačke nacionalnosti, nose nazive Bambola i Memory, notira autorka sve izopačenosti koje su ostale iza najskorijih ratova.

Uz kritiku ratnog i poratnog pustošenja ključna tema eseja jeste kritika savremenih praksi komemoracije ostataka socijalističkog sistema. Dubravka Ugrešić podjednako kritički pristupa dvjema praksama koje su samo dvije strane istog novčića. S jedne strane, opisuje potpunu nebrigu društava nastalih na ruševinama socijalizma za spomenike revolucije, poput Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna Vojina Bakića. Ti spomenici su nekada bili simboli pobjede nad fašizmom i slobode. Autorka nas vodi u njihov obilazak, pokazujući nam kako su sada usred kapitalističke i nacionalističke devastacije ili uništeni ili ostavljeni da se sami urušavaju. Sada su samo simboli distopičnosti neoliberalnog kapitalizma. Drugi pristup ovom jugoslovenskom nasljeđu, koji ona takođe kritički predstavlja, jest onaj koji ga svodi na visokoestetizovane forme, kao u slučaju izložbe Toward a concrete utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948-1980, priređene u njujorškom muzeju MoMA. Iz ugla umjetničke elite iz središta kapitalizma, sada kad nesvrstana Jugoslavija više nije ravnopravan igrač u globalnom poretku, njeni ostaci predmet su "utopizacije". Oba ova pristupa doprinose brisanju komunističkog, dakle revolucionarno-političkog aspekta jugoslovenskog spomeničkog nasljeđa, bez koga je ono obesmišljeno. Spomenici dobro glume marketinšku kulisu za distopiju ili utopiju, u zavisnosti od potrebe (autorka daje primjer kampanje za naočare). Kao da socijalizma nikad nije ni bilo u realnosti. Zaključak možemo izvesti sami: brisanjem socijalističke prošlosti ni u sadašnjosti neće biti "ničega".

Bez emancipatorske političke opcije, ovdašnji neoliberalizam u čvrstom je savezu sa ne samo bilo kojim desničarskim strujama, već i otvoreno neonacističkim. Ugrešić nam kroz sliku vrišteće gomile na Thompsonovom koncertu prikazuje mlade koji se poistovjećuju sa "genima kamenim". Slično kao što se i "neprijateljska" srpska omladina poistovjećuje sa desničarskim politikama. Glas koji progovara sa stranica ove knjige nemilosrdan je jer nam ne dozvoljava da se uljuljkamo u ideji da su nacističke ideologije marginalne, malobrojne ili nemoćne. Taj se glas posprdno odnosi prema "mističnoj opsjednutosti kamenom" i srpske i hrvatske neonacističke strane. Ali, on se ne zadržava samo na tome, već vrlo kritički zamjera uljuljkanim lijevo orijentisanim političkim misliocima koji ove tendencije eufemistično nazivaju populizmom, izbjegavajući da ih otvoreno nazovu nacističkim, što one eksplicitno i jesu. Dok intelektualci "s ukusom, mjerom i znanjem" procjenjuju ove pokrete, Ugrešić upozorava: "Dotle se lokalni neofašisti i neonacisti nesmetano i dobro zabavljaju i pokazuju otvorenu namjeru da se u skoroj budućnosti zabave još bolje."

Konačno, čak iako je autorkin glas ponekad iritantan i mada na momente zvuči gotovo prepotentno, kao da mu je lagodno sa tih visina iznositi sarkastične kritike ljudima, praksama, društvima..., taj glas je s pravom samopouzdan. On iznosi teške istine, poput proročica iz mitoloških priča ili kao u metapoetičkoj slici sviračice koja duva u koprivu, u kojoj se autorka sama prepoznaje. Ovome se glasu pridružuju sugestivne Konjikušićeve fotografije, u kojima pored širokih kadrova pejzaža, isparavanja toplica, modernističkih hotela, i jugoslovenskih spomenika, paralelno stoje kič ukrasi i religijski predmeti, stoje prazne hale za ručavanje, pribori za jelo, vješalice bez odjeće... A nad svima njima, kao posljednja fotografija, stoji tenk sa probodenom hrvatskom zastavom.

U regionalnom književnom kontekstu sve je više ženskih glasova i sve više komunističkih glasova, i u tom polju Dubravka Ugrešić je poput "starice koja odlazi u hladnu noć", oko čijih se nogu uvijaju lisičice: "I gle, ima ih sve više, roje se, oblikujući kraljevski šlep bakrene boje, sve dok i šlep i staricu ne proguta tama." To je jedna od posljednjih slika njenog posljednjeg romana Lisica (dijelom parafraza engleske narodne pjesme iz 14. vijeka). Da li će njena upozorenja koja iz teksta u tekst, pa tako i u knjizi Tu nema ničega! uporno ponavlja, doprijeti do nas, da li ćemo samo klimnuti u slaganju, ali ne čineći ništa konkretno da se suprotstavimo brisanju socijalizma i naletima neofašizma, ostaje kao otvoreno pitanje (ne)moći književnosti da pokrene na akciju.