Pjesnička 'Jenga'

Posljednjih nekoliko godina domaću pjesničku proizvodnju obilježilo je tematsko-motivsko prisustvo prirode. Tri stilski različita a u tom pogledu reprezentativna rukopisa su Projekt Poljska Ivana Šamije (Meandarmedia, 2014.), Pratišina Alena Brleka (Kontrast izdavaštvo, 2017.) i Etika kruha i konja Marije Dejanović (SKUD Ivan Goran Kovačić, 2018.). Dok je u Projektu priroda važan "kronotop", a u Pratišini i logos, u Etici je ona mitološki prostor, uglavnom seoskih obrisa. 

Marijina debitantska zbirka, nagrađena Goranom za mlade pjesnike 2018. godine, rotira mitologeme poput vrba, kruha i kugli, a najviše ipak zuba i konja.

Prema bilješci na kraju knjige, autorica je poeziju i književnu kritiku objavljivala i ranije u tiskanim i elektroničkim časopisima. Osim Gorana, dobitnica je karlovačke književne nagrade Zdravko Pucak za rukopis Središnji god (Matica hrvatska Karlovac, 2018.) koji, iako drukčije "putanje" od Etike, odražava slične motive i stilske figure. Također, Dejanović – na tragu onoga što je poznato kao performance poetry – uz pratnju kantautorice Sare Renar izvodi dijelove Etike (pjesme se fragmentiraju, "prespajaju" i međusobno kombiniraju, a zatim izvode uz pratnju instrumenata).

Kompozicijski okvir aktualne zbirke mogao bi se postaviti ovako: pedesetak pjesama raspoređenih u pet ciklusa – Naukovanje kod čarobnice, Frule od sijena, U privremenom smještaju kod ljudi, Sunce u obliku konja i Moji sinovi konji – uz dodatak Plamička, ciklusa koji bi zbog njegove referencijalne naravi, tumačiteljske funkcije unutar zbirke (podijeljen je u tri grupe u kojima su objašnjeni neki česti motivi – zub, zob, kruh, stol itd.) trebalo prije nazvati omanjim rječnikom, svojevrsnim čarobnjačkim glosarom.

Iako se u Etici ne može govoriti o strogoj korespondenciji između ciklusa, koncept je izveden utvrđivanjem i povezivanjem "aktera" – djevojčice, čarobnice i sinova konja, zatim izmjenom njihovih perspektiva, a ponajviše motivima i podtekstom zbirke. Prvi ciklus, primjerice, može se označiti kao lirski grimorij, priručnik o čarobnjaštvu koji, profilirajući lik čarobnice, uvodi okultistički i feministički, emancipacijski aspekt zbirke:

"Njezin je pogled nož zaboden u kruh. / Zatvorila je oči da se ne otruse / posivjele uspomene / sa njezinih zjenica. / Stavila sam joj dva zlatnika na vjeđe / i rekla: spavaj, sigurno si umorna. // Jučer je ujutro okrhnula zub. / Spremila je krunu u kutiju i okopnila. / Godinama sam vjerovala da je ona šumska/ da su njezini zubi klanci za lješnjake i orah // i možda su doista bili. / Od dana kad se izgubila viđam/ kako na svakom od stolova stoji kruh/ i u njemu nož. // U našoj je sobi previše kuća. / U svakoj je kući stol. / Na svakom stolu tri krezube vještice / grizu šiljasti kut." (Tri krezube vještice, str. 15.)

Slično tome – kao niz fantastično-realističnih epizoda – izgrađen je ostatak zbirke, s time da narativnu matricu pjesme često "zasijeca" refleksivni moment prerađen u visoko stilizirani, gdjegdje i proročanski iskaz: "Pokraj sjecišta četiri sela / pojavio se hrđavi bunar. // (...) Ako iz njega zažubori voda, / žene će se pretvoriti u bijele ptice/ i odnijeti nas na nebo." (str. 31.)

Na razini pjesme, dakle, riječ je o situaciji/zametku situacije u određenom (seoskom, rjeđe gradskom) ambijentu koja motivima i uvidima doprinosi većem iskazu – o društvenim vrijednostima, ostracizmu, krhkosti (ženskog) identiteta. Ili, u širem smislu, o polisemičnosti jezika, njegovom subverzivnom potencijalu i sl.

A propos cjeline, riječ je o donekle mozaičnoj strukturi, ciklusima koje, iako su povezani nekim naratološkim elementima (likovi, prostor), ne "uvezuje" narativni modus. Neke situacije (okrhnuće čarobničinog zuba, smrt kokoši, raspad sela itd.) u pjesmama se, doduše, ponavljaju, ali je iz gornjeg rakursa uputnije govoriti o onome što sam maločas nazvala "većim iskazom", a što se može označiti i kao neobični imaginarij ili kao katalog iščašenih motiva. Na tom tragu, čini mi se kako tekst uvriježenu simboliku motiva djelomično usvaja, a djelomično varira i podriva.

Za razliku od nekih motiva koji tradicionalno i u tekstu evociraju čarobnjački pa i vještičji zanat (vrba, pun mjesec, nož, stol, zubljonoša i sl.), od nekih drugih dala bi se razviti značenjska mreža. Primjerice, kruh čija se simbolička vrijednost uglavnom uspostavlja u trokutu bog-život-čovjek, u Etici poprima i drukčije konotacije. U prvom slučaju, kruh je ili znak smrti ili aluzija na "urokljivo oko", vještičju, žensku moć ("Njezin je pogled nož zaboden u kruh", str. 15.); u drugom slučaju, on je možebitna poveznica s Lammasom, poganskim festivalom žetve i metafora za povijesnu poziciju i borbu žena ("Kruh ti se skamenio poput čovjeka. / Jesi li ga sama načinila?" str. 25.); u trećem slučaju on je dio polariteta crno-bijelo/zlo-dobro, dok je njegovo odsustvo signal smrti i društvene degeneracije ("Jedna je kuća crna: nestane kruh. / Druga je kuća bijela: nastane olovo. // (...) Tvorovi su pojeli mlinara. // Ljudi iz sela počeli su rastavljati zidove kuća / i nositi daske natrag u šumu" str. 34.)

Nalik tome, motiv kugle – koji u kulturi pripada sferi transcendentalnog i duhovnog – u zbirci se, na liniji okultnog, može tumačiti kao medij kristalne kugle, ali i puno šire, kao providnost, osveta ili neka vrsta društvene stigme ("Kugle te neće zapaliti. / Samo će te naći na raskrižju", str. 33.) Slične rezonancije i seta značenja u Etici je motiv bunara – hrđav i vatren, spremište onih kugli. 

Ipak, jedan od najčešćih i, što se mene tiče, najintrigantnijih motiva je zub, uglavnom prisutan u naturalističkom ruhu (okrušen, gnojan, šupalj). Suprotno običajima vađenja zuba u nekih plemena, u mitologiji Etike takav zub simbol je načetog čovjeka. Čarobničin okrhnuti zub "pojačan" još nekim motivima – usta s mirazom, crnih plombi, zuba-klanaca i sl. – tako produbljuje problem statusa žene, tradicionalno povezanog s pitanjem mladosti odnosno vanjštine. Kao kontrast liku čarobnice može se navesti djevojčica-konj koja reflektira svoju izmještenost pa se u tekst(u) postavlja nizom zvučnih iskaza (npr. "Neće me nikad uspjeti odvesti psihijatru, / ja sam čarobni konj iz provincije / i ne podliježem ljudskom kodeksu / razumnog ponašanja", str. 43.)

Inače, jedino motiv konja u ciklusu Plamičak ostaje bez "definicije" budući da se o konjima "ništa ne može reći" (str. 85.) Ako se ta tvrdnja uzme kao potvrda motivske "fluidnosti" koju sam ranije dokumentirala, može se ustvrditi i kako su "protagonisti" u Etici predstavnici bilo koje, pojednostavljeno rečeno, ranjive skupine, kako čarobnjaštvo stoji za bilo kakvu subverzivnu djelatnost; kako je ono, štoviše, moć i praksa jezika da umnožava i "skriva" referente, uporno svraćajući pozornost na sebe.

Na stilskom planu, pjesme su sređene: bez viškova, usvojene interpunkcije, čestog opkoračenja, a i iznijansirane atmosfere čiji najmračniji trenuci u mom slučaju evociraju ambijent horora The Witch Roberta Eggersa iz 2015. godine ili neke momente albuma The Seer (2012.) američkog rock benda Swans.

Naposljetku, Etika kruha i konja podsjeća me na konstrukciju u društvenoj igri Jenga – složena, pažljivo položenih dijelova koji svoju funkciju ostvaruju na razini cjeline. U toj cjelini može se "aktivno" uživati – razlažući njene elemente, dekodirajući izraz, razmatrajući moguće kontekste. Uživanje u pjesmama zasebno, s druge strane, može biti otežano – zbog nepoznavanja "protagonista", nedostupnosti konteksta i nekih mjesta kojima se smisao uspostavlja tek u kontaktu s drugim mjestima zbirke. Odnosno, Etika je zanimljivija kao gustiš kulisa, motiva i značenjskih mogućnosti; iz tog kuta čitanja ona ostvaruje svoj maksimum.

Foto: izvor.