Pisci u nevolji

Naklonost koju gajimo prema žanru krimića, trilera ili napetica izlazi, evo, na svjetlo dana i u vašoj omiljenoj rubrici – Začitavanju. Konkretno, danas ćemo se pozabaviti romanom Istina o slučaju Harry Quebert kojega potpisuje mladi švicarski pisac Jöel Dicker (1985).

U jesen 2008. mlađahni, newyorški literarni superstar Marcus Goldman usred je teške spisateljske blokade, boljetice raširene među književnicima diljem svijeta. Kako onim izmišljenim, tako bogme i stvarnim. Elem, Goldmana pritišću rokovi, nad glavom mu visi ugovor s izdavačem i, ako uskoro ne isporuči novi rukopis, morao bi se odreći lagodnog života i vratiti se na nulu. S prvom knjigom zaradio je hrpu novaca, no kao što nam je poznato – nema, brale, drijemanja na lovorikama u uvjetima surovog kapitalizma. 

Većina domaćih nam književnika nema sličnih problema, što i nije tako loša situacija. Naš književnik naviknut je na nulu i to ga ne može izbaciti iz takta. Najgore je imati, pa nemati, a upravo to prijeti Goldmanu. Svjestan neugodnog položaja u kojemu se nalazi, odluči potražiti pomoć kod svojeg nekadašnjeg mentora, megapopularnog američkog pisca starije generacije Harryja Queberta.

Quebert živi u Aurori, mirnom mjestašcu na istočnoj obali, jednom od onih američkih gradića gdje svatko svakog zna i uglavnom se ništa ne događa. Učenik i mentor upoznali su se u vrijeme kad je Marcus bio tek jedan od studenata, dečko koji obećava i ništa više. Staro prijateljstvo brzo se obnavlja. Njihov odnos neka je vrsta književne verzije Karate Kida: Qubert je, jasno, vremešni i mudri učitelj Miyagi, a Goldman je mladi, talentirani, ali nestrpljivi Daniel ili, ako vam je draže, Ralph Macchio.

I sve bi najvjerojatnije proteklo kao po špagi, Goldman bi se uz pomoć učitelja riješio spisateljske blokade, Quebert bi se vratio mirnom životu u uspavanoj Aurori, da na površinu iznenada ne ispliva misterij star 33 godine.

30. kolovoza 1975. petnaestogodišnja Nora Kellergan netragom je nestala. Posljednji put viđena je dok je tog davnog ljetnog dana kroz šumu bježala pred nepoznatim muškarcem. Opsežna potraga nije urodila plodom sve dok 2008. u vrtu, iza kuće Harryja Queberta, nisu iskopani njezini ostaci i piščev rukopis. Slavni pisac odmah je priveden. Vezu s Nolom priznaje, ali ne i ubojstvo. Nema čovjeka u Aurori, a kasnije ni diljem Sjedinjenih Država koji bi povjerovao Quebertu. Za sve njih on je ubojica, a uz to još i pervertit koji se petljao s malodobnom djevojčicom. Za sve, osim za Marcusa Goldmana. Kucnuo je čas da učenik pomogne učitelju i Goldman se bez premišljanja, poput Janice Kostelić, baca na glavu u desetljećima staru i dozlaboga zamršenu priču.

Istina o slučaju Harry Quebert nije tipičan krimić, Jöel Dicker nije još jedan u nizu autora ovog popularnog žanra, a isto tako ni Marcusa Goldmana ne možemo svrstati u galeriju literarnih detektiva. Dickerov razbarušen stil, brzi tempo pripovijedanja i sklonost humoru čine njegov roman zabavnim, pitkim i napetim, pa čitatelj kroz 650 stranica protutnji brzinom Grantove gazele. Također, Dicker vrlo vješto žonglira cijelom gomilom likova koji, valja reći, nisu tu tek radi dekoracije. Svatko od njih pomoći će ili zavesti Goldmana na krivi trag. 

Istina o slučaju Harry Quebert drugačija je vrsta trilera, pisan je drugačije i upravo to je ovaj roman dovelo do publike, a Dickeru priskrbilo usporedbe s Philipom Rothom, Nabokovom i Stiegom Larssonom. Roman je preveden na 38 jezika i objavljen u više od 50 zemalja.

Preporuke ljubiteljima žanra, pa i šire.