'Peléov priručnik': Stvarnost, fikcija ili ništa između?

Peléov priručnik prvi je roman Dragana Juraka, književnog i filmskog kritičara, koji je do sada objavio Goranom za mlade pjesnike nagrađenu zbirku pjesama Konj i jahači (1994.) te zbirke eseja U zaklon! (2014.), Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone (nagrada “Julije Benešić” 2020.) i Ah! (2021.) Roman Peléov priručnik laureat je prošlogodišnjeg izdanja V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman te je, kako propozicije predviđaju, slijedom toga i objavljen u izdanju istoga nakladnika.

Djelo počinje dolaskom naoko obične pošiljke knjiga na adresu neimenovanog književnog kritičara, Protagonista ovog romana (tako ćemo ga zvati za potrebe ove kritike). Ipak, među pristiglim knjigama nalazi se i Knjižica koja već svojim izgledom i opremom odudara od ostatka paketa koji kritičarima redovito stiže od raznih izdavača. Naime, naslovnica Knjižice potpuno je bijela i neispunjena, a ni unutar korica nema naslova, imena autora, kao ni podataka o izdavaču, uredniku ili prevoditelju; tek se na trećoj stranici navodi da je riječ o zapisniku uhođenja, koji je k tome potpisan upadljivo lažnim pseudonimom Eusébio Armando Batistuta Péle. Protagonistovo iznenađenje raste kada, počevši čitati bilješke uhođenja, shvaća da one ničime ne nalikuju onome što bi takav tip teksta trebao biti: “Čini se da zapisnik nadziranja odstupa od standardne procedure. Kratki zapisi, bilješke bez osnovnih podataka, a zatim ljubavnička poezija, vjerojatno hakirana, također bez ijedne informacije kada je napisana i kako i kada je preuzeta. Što sadrži rukopis? Zapisnik praćenja ili zbirku praćenja!? Zabavila ma ta ideja 'pjesničke zbirke praćenja'.”

Od tog trenutka Knjižica počinje sve više intrigirati Protagonista koji otpočinje istragu kako bi utvrdio je li djelo koje on ima pred sobom zaista ista ona knjiga koju je izdavač, primjerice, predstavio na svojoj web-stranici gdje se nalaze osnovni podaci o djelu: naslov Plava svjetiljka, ime autora Viktora Pelevina i prevoditeljice Irene Lukšić (sic!), CIP zapis te kratak opis radnje, koja načelno odgovara onome što se nalazi u Knjižici, ali sadrži i neke elemente koji u njoj (možda) izostaju. Roman tako poprima formu svojevrsnog dnevnika čitanja kojeg nadopunjuju elementi detektivske proze, pokrećući na taj način pynchonovsko-calvinovsku metanarativnu misteriju u kojoj se tematizira i propituje odnos fikcije i stvarnosti te, posljedično, života i smrti.

Kao kratku digresiju zanimljivo je istaknuti kako se poigravanje odnosom fikcije i stvarnosti pokušava s razine teksta knjige transponirati i u vanknjiževnu zbilju, odnosno “stvarni svijet” (ova sintagma uvijek ima neki ironičan prizvuk kada se piše o metafikciji). Naime, autor romana je u stvarnom životu književni kritičar kao i Protagonist, a i samo oblikovanje naslovnice romana nastoji oponašati asketski izgled misteriozne Knjižice. Ipak, i u ovom slučaju marketinška logika nadvladala je onu estetsku – što će se zgodno, mada nehotično ponoviti i na jednome mjestu u romanu – te bjelinu naslovnice narušava magentom ispisan tekst kojim se potencijalni kupac i/ili čitatelj obavještava da se radi o nagradom ovjenčanom romanu.

Roman se sastoji iz dva dijela, “Ispisano” i “Pitanje atribucije”, koji pokazuju dosta upadljive razlike u načinu na koji Protagonist proučava, doživljava i shvaća Knjižicu te, posljedično, u načinu na koji se koncipira tekst samog romana. Najkraće rečeno, u prvom dijelu Protagonist u Knjižici prepoznaje i, pokušavajući je rastumačiti, artikulira brojna opća mjesta estetike visokog ili kasnog modernizma, primjerice: “Organizacija zapisa čini se potpuno proizvoljnom. Kako god ih posložili, oni kao da nemaju kronološkog smisla. Možemo ih označiti brojevima, od jedan pa nadalje, papiriće s brojevima pomiješati u šeširu, pa ih posložiti onako kako ih izvlačimo, i rezultat bi bio sličan ili isti”; ili: “Trag nije u konkretnom; smisao nije u kronologiji”; te: “Slutim da se odgovor ne nalazi u nečem određenom. Odgovor je u cjelini, u baš svakom detalju, u svemu što mogu mislima dohvatiti i vidjeti.” Shodno tome, u prvom dijelu romana Protagonist je prvenstveno usredotočen na figuru autora, mitskog, šekspirijanskog Pelevina, o kojem se malo što pouzdano zna, ali zbog čega je on upravo sveprisutan u tekstu, a takva koncepcija autora istovremeno služi i kao plodan i efikasan mehanizam žanrovskog diskursa, preciznije, proizvodnje intriga i održavanja napetosti.

Općenito promatrajući, detektivski sloj prvog dijela romana izveden je vrlo dobro, nastojeći anticipirati sva moguća pitanja i ideje koje bi čitatelj mogao imati s obzirom na neobičnost i prividnu jednostavnost situacije, te ih koristi kao katalizatore radnje, nudeći i konstantno iznevjeravajući ili podrivajući jednostavna i racionalna rješenja i eksplikacije. (Ipak, ako bismo cjepidlačili, i ovdje postoji jedna opcija koju autor nije iscrpio u pokušaju da skupa s Protagonistom odgonetne podrijetlo Knjižice, a to je jednostavan odlazak do neke knjižare i usporedba naslova koji mu je stigao na adresu s onim u prodavaonici – što s obzirom na kraj romana potencijalno i nije nebitno.)

Roman općenito karakteriziraju dvije velike teme: ljubav i granice njezinih mogućnosti, te nešto što bismo mogli nazvati termodinamikom svakodnevnog života, odnosno slučajnom nuždom i nužnom slučajnošću svakodnevnog života. Obje teme se isprepliću i zrcale – još jedan čest, metanarativni motiv prisutan u romanu – na razini teksta Knjižice te u životu Protagonista. Dapače, što se više primičemo kraju prvog dijela, to se Knjižica čini responzivnijom na misli i akcije Protagonista te on nedugo nakon određenog doživljaja ili misli motive srodne njegovu netom proživljenu iskustvu pronalazi u nekim od fragmenata same Knjižice.

Takvi nagovještaji podvajanja svijeta Knjižice i Protagonistova svijeta anticipiraju drugi dio romana, u kojem se njihov odnos mijenja. Ako je u prvom dijelu Knjižica tumačena kao djelo modernizma, shvaćeno kao ne u potpunosti inteligibilna karta koja vodi do neke dublje spoznaje (tako će, primjerice, Protagonist reći: “Ne naslućujem kako ta karta funkcionira, ni što osvjetljuje, do kuda vodi. Ne mogu je zamisliti kao kartu izgubljenog blaga s oznakom “x” na mjestu gdje je škrinja s blagom zakopana. Ali pouzdano znam da je karta. Onako kako je karta Thomas Pynchon.”), u drugom dijelu njezin odnos s Protagonistom te njegovim svijetom poprima odlike postmodernog teksta, pri čemu sve uočljiviji i naglašeniji postaju paralelizmi ta dva svijeta, odnosno epizode kroz koje oni konvergiraju jedan ka drugome, što sve kulminira u seriji sižejnih obrata na samom kraju romana.

U drugom dijelu romana Knjižica eksplicitno pada u drugi plan – manje je ulomaka koje Protagonist izravno navodi, dok potraga i odgonetanje njezinog misterija više nisu prioritet – a više prostora i pažnje dobiva život Protagonista, prvenstveno njegov odnos s kćerima, koje u prvom dijelu romana nisu ni spomenute. Osim toga, na samom početku drugog dijela Protagonist više donosi odluku no što zaključuje da Pelevin ne može biti autor Knjižice, čime otpočinje spirala potrage za autorom. Usporedno s tim, na implicitne se načine sugerira već spomenuta konvergencija svjetova, među ostalim i tako što dotadašnje dnevničke zapise iz Knjižice počinju smjenjivati dnevnički zapisi iz života samog Protagonista, ali datirani na isti način kao i oni u Knjižici – navedeni su samo dan u tjednu i vrijeme, bez datuma ili jasnije odrednice mjesta.

Već spomenute teme iz prvog dijela romana u drugom, osim događaja iz života Protagonista, zamjenjuju i povremeno zanimljiva promišljanja o odnosu fikcije i stvarnosti te mogućnosti da u istom svijetu, u istom vremenu i prostoru, štoviše u tijelu iste osobe, one supostoje (primjerice, u knjizi postoji odlomak o ženi iz jedne Bowijeve pjesme, o kojoj jedan od stihova iz pjesme kaže: “Don’t think you knew you were in this song”). Tu se postavlja serija pitanja karakterističnih za metanarativne tekstove – kako razlikovati stvarnost od fikcije i što je to stvarnost uopće: po čemu su životi ljudi koji se žive po inerciji konvencije drukčiji od života fikcionalnih likova koje vodi ruka autora? Ali istovremeno, ne znači li “probiti” stvarnost postati agens, uzeti život u svoje ruke zapravo dosegnuti jedan viši oblik fikcije, u kojem je pojedinac – eh ti klišeji – sam autor svoje priče. Ili si lik ili si autor, sredine, tj. stvarnosti, tu nema. Ili možda, stvarnost je ono što si za druge ljude – sam sebi nikada nisi više od konstrukta na razmeđi žudnje, srama, straha i svijesti – stoga i ne možeš biti stvaran; kao stvarnost eventualno možeš doživjeti ono što te okružuje, ali sam si sebi uvijek fikcija – čime dolazimo do svojevrsne inverzije ili dekonstrukcije onog dekartovskog: “Mislim, dakle postojim.”

Upravo zato što je do određene točke siže zanimljivo koncipiran i radnja dobro vođena te zato što su otvorene vrlo zanimljive teme, šteta je što roman do kraja ne uspijeva zadržati tu konzistenciju i ponuditi uvjerljive odgovore na pitanja koja je otvorio. Naime, u drugom dijelu, a prije nego što se u svojevrsnom krešendu vrati na samom kraju, gotovo u potpunosti iščezava detektivski sloj romana, što je među ostalim odraz i posljedica općenitije tendencije da akcije Protagonista – svojevrsna stvarnost pripovjednog teksta romana – postaju prvenstveno plod njegovih naprasnih i ne u potpunosti razjašnjenih odluka. Ono što je do tada bila jedna od jačih strana romana, promišljena i konzistentna logika koja je rezultirala jasnom i uvjerljivom motivacijom postupaka likova, u drugom dijelu uglavnom izostaje, što doprinosi narušavanju koherencije književnog svijeta. Pritom se, nažalost, ne može govoriti o smišljenom postupku jer izostaje svijest na razini teksta koja bi sugerirala takvo čitanje, izostaju tekstualni signali koji bi čitatelja uputili u tom smjeru.

Pritom, pojedini elementi posjeduju strukturnu logiku, pa čak i ironiju – primjerice, sam kraj, a pokušat ćemo ga prepričati krajnje apstraktno da ne pokvarimo iznenađenje budućim čitateljima, kada Protagonist, prihvaćajući autorstvo, zapravo biva sveden na status običnog lika – ali nisu literarno dovoljno razrađeni, a njihove značenjske konsekvence nisu natuknute, razjašnjene ni spoznatljive, te kao takvi ne realiziraju svoj značenjski potencijal kojim bi mogli povratno (pre)kodirati značenje cjelokupnog romana. A to je upravo slučaj s posljednja dva sižejna obrata u romanu, kojima on i završava, tim više što je detektivski sloj u jednom dužem periodu pao u drugi plan. U slučaju da nisu do kraja dobro izvedeni i opravdani, previše postupaka kojima se književni tekst relativizira naprosto dovodi do njegove značenjske irelevantnosti, a ti postupci su više deus ex-machina mehanizam kojim se iz problema na čudesan način ne izvlače likovi, već autor.

Ipak, kad se podvuče crta, Peléov priručnik Dragana Juraka dobar je i zanimljiv roman vrijedan čitanja. Siže i fabula većim su dijelom kvalitetno strukturirani i vođeni te uspijevaju zaintrigirati čitatelja, jednako kao i teme koje se provlače i kojima se autor poigrava u djelu. Osim toga, radi se o jednom od relativno rijetkih metafikcionalnih romana u regionalnoj književnosti te nam, uz sve njegove boljke, ostaju želja i nada da nije Jurakovo posljednje, a ni najbolje ostvarenje.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.