'Pčelinja obitelj': Nagovještaji blage strave

Čovjekova potreba za izražavanjem kroz simbole fascinantna je koliko i pradavna. Trenuci transformacije ili prelaska kroz različite registre života nikada nisu precizni, munjeviti ili opipljivi, pa ipak, vječito stvaramo vlastitu magiju i pokušavamo neuhvatljiva duhovna prostranstva zauzdati u prepoznatljiv, blizak i mjerljiv djelić sadašnjosti. Organizaciju i tumačenje života tako nerijetko povjeravamo obredima i ceremonijama, ritualima i vjerovanjima, a tjeskobe i strahove ukroćujemo u čudovišta i prikaze. Zbir takvih iz zaborava spašenih običaja izniklih u kulturi jednog naroda te rekonstruiranih i ukomponiranih u suvremene priče nalazi se u knjizi Pčelinja obitelj slovenske spisateljice Anje Mugerli. Kada je ona početkom pretprošle jeseni gostovala pred Booksom, rijetki su tada mogli zapravo biti investirani u razgovor kroz koji je ova zbirka priča (orginalnog naslova Čebelja družina) bila predstavljena. Zbirka tada, naime, nije bila prevedena na hrvatski, pa je razgovor bio svojevrsno bacanje bisera pred svinje. Srećom, nije mnogo vremena prošlo i zbirka, koja je autorici inače priskrbila Nagradu Europske unije za književnost, prevedena je i dostupna i u nas, a ostaje nam čekati da se to dogodi i Mugerlinoj prvoj zbirci priča Zelena fotelja te romanu Spovin.

Pčelinju obitelj čini sedam kratkih priča koje povezuju motivi preuzeti iz slovenske narodne kulture - običaja, vjerovanja, rituala i zanimanja - koje autorica prerađuje za suvremeni kontekst i nenametljivo uklapa u radnju. Neki od njih su, primjerice, običaj pokladnog maskiranja u zvončare, svadbenog otimanja mladenke, ili pak obred umivanja i zavijanja lubanje tijekom ukopa pokojnika. Protagonistice i protagonisti priča su radnici, šumari, pčelari i umjetnici, osobe koje žive podalje od modernog grada ili ideje suvremenog života, a zajedničko im je to da se na neki način nalaze na pragu ili prekretnici, razočarani su, nesretni, zbunjeni ili iznevjereni, obavijeni nezadovoljstvom i sjetom. Glavni poticaj radnji su njihovi odnosi s bliskim osobama, uglavnom s članovima obitelji, koje autorica vješto psihološki dočarava i čitatelju podastire potencijalne patologije.

Niti jedan odnos u zbirci, bio bratski i sestrinski, partnerski, ili onaj roditelja i djeteta, nije uzorit, već je na svoj način destruktivan ili izopačen. Toplina i privrženost među bliskim osobama neprekidno se rastaču, preispituju, dobivaju novu dimenziju, stapaju se s ljubomorom, izdajom, nasiljem, zlobom. Likovi Anje Mugerli duboko su traumatizirani, čak i devijantni, no konstantno tragaju za prihvaćanjem, ispunjenjem, razrješenjem trauma i ljubavlju. Upravo u tim prikazima psiholoških i emocionalnih nijansi leži jedna od najvećih privlačnosti zbirke. Obitelj kao mjesto traume i prevare ponajbolje je oslikana u naslovnoj priči Pčelinja obitelj. Junak ove priče u svojim dječačkim, nevinim godinama sigurnost i odanost povezuje s pčelama za koje vjeruje da izvan svoje obitelji u pčelinjaku ne bi mogle preživjeti. Kasnije, međutim, nakon razbuđujuće i prisilne epizode sazrijevanja otkriva njihovu mračnu stranu i poima da i u svijetu pčelinjih obitelji, baš kao i u ljudskih, postoji i buja izdaja. Slična se spoznaja iščitava i ostalim pričama zbirke - najveća prevara i razočaranje gotovo uvijek stižu od ruke onih koji su utkani u sam temelj identiteta pojedinca.  

Radnje priča, izuzev naslovne koja se zbiva za vrijeme Drugog svjetskog rata, smještene su u suvremeno doba, u urbana mjesta ili pak u zabačena sela, no konkretni vremenski i prostorni markeri izostaju. Time priče dobivaju kvalitetu svevremenosti, prepoznatljivosti, pa čak i fantastike i bajkovitosti. To se potencira čestim zapadanjem likova u san tijekom kojeg je teško razlučiti zbilju i maštu, ono što se zbiva u priči od onog što se događa u podsvijesti lika. Jedan od najčešćih motiva u pričama jest šuma, tajanstveno mjesto koje posjeduje i ljupku i zastrašujuću magičnost, gdje se skrivaju prikaze i gdje se zbivaju zavodnički rituali, mjesto koje je zaodjenuto dahom arhaičnosti i u koje likovi bježe u sjećanjima ili snovima. Sličnu fascinaciju izaziva i motiv zemlje, povezane s pokojnicima, precima, zagrobnim životom, motiva koji ujedno simbolizira prljavštinu i svježinu, svršetak života i nicanje novoga. Česta je u pričama i vatra, sila koja svojom destrukcijom pročišćava te vraća red i resetira sudbinske postavke.

Rituali u pričama katalizator su promjene, obrata i odrastanja likova. Oni ih ne obavljaju tek performativno, već se kroz njih preobražavaju i suočavaju sa strahovima i prikazama koje ih muče, poput svojevrsne katarze. Primjerice, u priči koja otvara zbirku, Ljubiteljica jabuka, junakinja priče upoznaje susjedu koja joj, režući jabuke koje je podsjećaju na pokojnog muža, pripovijeda o svom životu te o davnom plesu na kojem ga je upoznala. Junakinja i sama na kraju priče sa zaručnikom posjećuje sličan ples - međutim, njen obred završava drugačije i nagovještava preokret u njenom odnosu. Isto tako, u priči Karneval protagonist opisuje svoj strah od karnevalskih zvončarskih maski i povorka, predmeta i tradicije usko vezanih za njegov doživljaj oca. Rasplevši priču o ocu i karnevalu ukorijenjenom u život i stasavanje mladića njegovoga kraja, junak ove priče u furioznom se epilogu sljubljuje s predmetom svog straha. Krajevi priča u velikoj mjeri ostaju otvoreni, naprasni, i čitatelj ne dobiva odgovor na pitanje o budućnosti i sudbini likova. Naprotiv, upravo na samom završetku oni stižu do raskršća, do mjesta s kojeg najteža suočavanja tek počinju, i za mnoge od njih čine se zlosutna.

Ono čemu autorica posvećuje najviše pažnje jest atmosfera. Svaka se priča odlikuje brižljivim nijansiranjem ugođaja koji se, osim i samim tematiziranjem motiva mistificirajućeg predznaka, ostvaruje upotrebom jezika. Anja Mugerli piše bogato, slikovito i precizno te vješto gradi sugestivan svijet priče i unutarnja stanja svojih likova. Uz već spomenutu bajkovitu, mitološku kvalitetu te pretakanje stvarnosti i snovitog, priče Anje Mugerli imaju i jednu oštriju, tmurniju dimenziju. Iz gotovo svake od njih promalja suzdržani osjećaj zlokobnosti, nagovještaj blage strave, te čitanje zbirke prati osjećaj jeze i neodređenog straha. Taj element pojačavaju likovi za koje čitatelj ne zna jesu li stvarni ili plod mašte/priviđenja protagonista, poput stvora krivopete iz priče Pirta, ili je vezan uz tajnovitost mjesta radnje (primjerice šume ili groblja), a često izvire i iz neizvjesnosti sudbine likova.

Detaljizam u stvaranju atmosfere priče ujedno je, međutim, i boljka zbirke. Naime, Mugerli u svom pripovijedanju katkad ode i predaleko te je ono što čitatelju pokušava prenijeti nepotrebno, što ponegdje rezultira suvišnostima u tekstu te dezorijentiranošću čitatelja. Ponekad to utječe i na lakoću praćenja kronologije radnje ili izmjena u perspektivama likova, a manjkava je i njihova karakterizacija - iako autorica čitatelju jasno daje na uvid promišljanja i zapažanja likova, njihovi glasovi međusobno se ne razlikuju. Ta neprepoznatljivost je, doduše, lako zanemariva ako zbirku iščitavamo kao tekst koji pleše na granici s fantastikom, a likove promatramo kao arhetipove.

Za zaključiti je da je Pčelinja obitelj zanimljivo štivo u kojem je Anja Mugerli mudro iskoristila tradiciju i pretočila je u nešto suvremeno i prisno. Ova zbirka primamljiva je u svojoj tematici i odabiru motiva koje je autorica odlučila na svoj način književno istražiti, a s kojima velike sličnosti lako možemo naći i u vlastitoj bogatoj narodnoj kulturi. Nadalje, iako i uz povremene manjkavosti, autoričin stil pisanja i sposobnost uvlačenja čitatelja u pažljivo izgrađen i nerijetko začudan svijet vrijedan je pažnje i navijanja da se domaćoj književnoj publici omogući čitanje i njenih ostalih djela. Naposljetku, valja Anju Mugerli pohvaliti i zbog vjernog prikazivanja međuljudskih, posebice obiteljskih odnosa, nesigurnosti i rana koje jedni drugima nanosimo. Pčelinja obitelj utoliko je neobičan i sretan književni spoj onoga što je zanimljivo i intrigantno u našoj prošlosti i tradiciji te onoga što je važno, blisko i prepoznatljivo u sadašnjoj slici svijeta.