'Otmica Razreda za književnost': Satira koja igra na sigurno

Prije svakog čitanja nove knjige, čitatelji se nađu pred određenim očekivanjima koja neizbježno izazovu naslovnica, naslov djela kao i blurb na poleđini. Suprotno učenju prastare izreke, sude knjigu prema njenim koricama. Pa je tako riječ otmica iz naslova desetog romana Ivice Ivaniševića Otmica Razreda za književnost ovu čitateljicu navela na očekivanje zanimljivog i napetog štiva. Ta riječ često asocira na žanrovsko štivo, vjerojatno triler, krimić ili kaper. Doduše, blurb predstavlja roman kao “paprenu satiru o krvnoj slici naše kulture, ali i čitavog društva, ispripovijedanu tečno, s njemu svojstvenom lakoćom, uz puno autoironije i humora”. S druge strane, naslovnica je vizualno generična pa je na temelju nje teško zaključiti o čemu bi se moglo raditi u romanu (tri debele crne linije na kojima je različitim fontovima ispisan naslov).

U prvom poglavlju upoznajemo glavnog lika koji voli čitati osmrtnice i kulturnu rubriku, a pritom se predstavlja kao pisac. Njegovo ime, Josip Bepo Peraica, saznajemo nakon dvije stranice kad pročita vlastitu osmrtnicu u Slobodnoj Dalmaciji. Bizaran zaplet koji, naravno, tjera dalje na čitanje. A još bizarnija je činjenica što Peraici ne smeta toliko to što je pogrešno “etiketiran”, već što je osmrtnica sitna i što mediji gotovo uopće nisu popratili tu, za hrvatsku kulturu tužnu vijest. A nakon što vidi da neki drugi književnik, član HAZU-a, umre i dobije potpuni PR tretman dostojan doajena hrvatske književnosti, Peraica dobije neku vrstu moždanog ili srčanog udara (koji je usput, sasvim izlišan događaj unutar konstrukcije romana).

Nakon oporavka, Peraica kuje plan za osvetu književnim kolegama i javnosti koji ga nikad nisu “jebavali dva posto”. Koristeći svoje elementarne vještine grafičkog dizajna, Peraica na prevaru pozove petnaest članova Razreda za književnost HAZU-a na neku vrstu spisateljskog team buildinga u šibenskom zaleđu predstavljajući se kao "Srednjoeuropska književna akademija". Ovdje se jasno ocrtava autorska namjera: satiriziranje prenapuhane slike o sebi koju se nerijetko povezuje s prosječnim hrvatskim piscem. Doduše, to satiriziranje se uglavnom zasniva na klišejima - komentira se izgled vrlih akademika (“tusta stražnjica odnjegovana ručkovima i večerama bez kraja i konca…”), ispodprosječni književni radovi (“Da živi i piše još tristo godina, glavni junak svih njegovih knjiga, dakle on sam, ne bi stigao ući u pubertet…”) i opća nerelevantnost (“Da hrvatsko književno nebo nadzire najsofisticiraniji radarski sustav na svijetu, ostao bi neopažen.”) Kad smo već na temi satire, zanimljivo je što se roman ne dotiče politike takvih institucija, niti njene vezanosti za širi kulturni i politički kontekst, tim više što su Pandani ovih likova u stvarnosti su gatekeeperi koji sjede u odborima, žirijima, članovi političkih stranaka i neki sudjeluju u donošenju zakona vezanih uz kulturu. Čini se kao da su u ovom svijetu jedini pripadnici hrvatske književne scene odavno umirovljeni i zapravo, u širem kontekstu beznačajni, akademici. Naravno, to se može opravdati solipsizmom takvih doajena (a tu uključujemo i Peraicu, jednako mediokritetnog kao kolege mu akademici) i dugogodišnjim životom u bjelokosnom tornju. Ali čini se da satiriziranjem ovih benignih i zapravo, pomalo jadnih individua, satirička oštrica tupi. Ono što čitatelj “kuša”, nije papreno već bezukusno jer autor igra na sigurno i “ne talasa”. 

To je veliki problem ovog romana jer svaka književnost, pa tako i ona satirična, trebala bi nas “udariti po glavi” prikazom drukčije perspektive, osvjetljivanjem dotad zamračenih uglova, progovaranjem o nečemu što javno nije prihvatljivo, a ovdje toga nema. Na “satirične” trenutke (npr. Peraičino komentiranje starosti ili slabog mjehura vrlih akademika) možemo samo nezainteresirano kimati glavom i ponekad se slabašno osmjehnuti.

Roman je opterećen i drugim slabostima, pogotovo na razini forme i stila. Iako započne dinamičnim stilom i zanimljivim pripovijedanjem, negdje nakon najave “velebnog plana”, dogodi se neobjašnjiv zaokret u stilu i dinamici. Gubi se apsurd uspostavljen bizarnom osmrtnicom za živog pisca, što je zaista šteta, jer je taj smjer imao puno dramatskog potencijala. Osim toga, sam protagonist mijenja svoj stil pripovijedanja. Prva dva poglavlja su stilski tečna, bez jezičnih viškova, a kasnije se to promijeni pa tako Peraica više puta objašnjava nešto što je očito iz konteksta, npr. “Mališani se grebu za roditelje, a umirovljenici za državu, što će reći da obje skupine, u prosjeku, ne žive imućno.” U početku je jasno da je to namjerno, ali kasnije se pretjera u tome toliko da više ne možemo govoriti o tome da je do karakterizacije lika, već naprosto nedovoljno uređen tekst. Uz to, koristi pretenciozan rječnik (“Klapčić je u tom trenutku vjerojatno imaginirao…”) i gubi se u digresijama (tako na primjer imamo cijelo poglavlje posvećeno povijesti staromodnog restorana gdje se odvija spisateljska “konferencija”). Jasno je da je to ironično jer ipak imamo posla sa starijim čovjekom i piscem, ali u nekoj boljoj izvedbi ta ironija ne bi trebala biti naporna čitatelju.

Ne može se ni reći da su likovi naročito zanimljivi i razvijeni. Protagonist je isti kao i članovi Razreda. Jedni s drugima razgovaraju visoko stiliziranim standardom i da nema didaskalija, teško bi bilo reći što izgovara koji lik. Peraičine sesije sa svakim članom Razreda gdje ih navodi da snime svoje priznanje da su mediokriteti koji ne zaslužuju svoj povlašteni status mogle su biti odličan poligon za razvijanje likova, njihove pozadinske priče ili sukoba s Peraicom, ali su tek filer – nijedan razgovor ne doprinosi cijelom tekstu, jer kako su svi isti, čini se da čitamo isti razgovor. Naravno, svi su oni napuhani mediokriteti, ali to ne znači da likovi ne bi trebali imati osobnost, barem protagonist pa da, primjerice, bude jasan kontrast između njega kao pisca bez kulturnog kapitala i ostalih koji su dio establišmenta.

No, oni nisu jedini likovi u romanu. Ovu glavnu pripovjednu liniju presijeca paralelna priča s Peraičinim nećakom Robijem koji ima problema s lokalnim kamatarima, a kojeg Peraica uvodi u svoj plan iako nećak ne zna što se zapravo događa. Iako su likovi Robija, kamatara Tafre i kamatarice, “bankarice iz sive zone”, Gordane Brkić Zagorke, a kasnije i inspektora Guberine definitivno osvježili priču jezičnim kontrastom – korištenjem razgovornog, odnosno lokalnog splitskog govora, ni njihova pripovjedna linija nije naročito zanimljiva. U najbolju ruku ih se može opisati kao tek pasivne promatrače onog što se događa: kamatari prate Robija koji prevozi akademike iz Zagreba u šibensko zaleđe, a usput gladuju i misle o obroku koji bi ih mogao zasititi. Oni su u romanu više u funkciji takozvanog comic reliefa, ali ovdje je humor poprilično prvoloptaški, kao da je izašao iz neke domaće humoristične serije s komercijalnih televizija (“...u ovome gradu niko nema veći kurac od Gordane Brkić Zagorke”).

Što se tiče radnje, ona također nije najsretnije izvedena. Slabo je uspostavljena motivacija likova (zašto se Peraica baš na tako skup način želi osvetiti akademicima iz Razreda za književnost, zašto naprosto nije on otišao u Zagreb i tamo ih sve okupio na jednom mjestu, zašto se čini da on zapravo nema pojma što radi?), što na kraju dovodi do raspada ikakve jače konstrukcije romana. [Za one koji nisu pročitali roman – slijedi spoiler.] Peraičin plan da ih osramoti u javnosti snimkama njihovih priznanja da su obični napuhanci i mediokriteti se izjalovi. Ono malo medijske pozornosti koju dobiju, akademici preobrnu u svoju korist tako što to predstave kao umjetnički performans. A Peraica i dalje ostaje anonimus hrvatske književnosti. Sve ovo naposljetku stvara dojam da se ovdje radi o jednom od onih romana koji su napisani nabrzinu, kao da je napisan tek da se zadovolji forma i/ili ugovor s izdavačkom kućom.

Knjiga je podbacila i u očekivanju da bude makar zabavna jer je iz opisa jasno da se ne radi o nekom mentalno zahtjevnom štivu, već u najboljem slučaju, middlebrow zabavi. Zbog toga ne zamjeram priči toliko manjak psihološkog nijansiranja likova, koliko izostanak oštrijeg satiriziranja kulturnog establišmenta, manjak razvoja radnje, neuvjerljive motivacije i dinamike te slabo uredničko čišćenje od upornih pojašnjavanja i ponavljanja. Šteta, jer je koncept romana, kao i prvih nekoliko stranica zaista izgledalo kao dobar uvod u ugodno i zabavno čitateljsko popodne.