Osporavati svijet oko sebe

Osporavanje kiše prva je zbirka priča autorice Tanje Radović (1964.), objavljena u izdanju zagrebačkog Meandra. Autorica je dosad najviše djelovala u polju dramaturgije – objavila je 2 knjige drama – Iznajmljivanje vremena i Ledeno doba, a više njenih drama izvedeno je na kazališnim daskama. U proteklom desetljeću objavila je i dva romana: Pitanje nade i Rent-a-talent.

Iza intrigantnog i neobičnog naslova se kriju 22 priče podijeljene u tri ciklusa. Prva i najočitija zajednička točka ovih priča su protagonistice. To su mahom žene srednje životne dobi koje na različite načine, uspješno ili neuspješno, osporavaju svijet oko sebe. Odatle naslovi ciklusa: Osporavanje sreće, Osporavanje kiše i Osporavanje stvarnosti. Njihovo osporavanje je više pasivno nego aktivno. Uglavnom se u njihovoj svakodnevici dogodi prijelom kojeg one stoički prihvaćaju ili ako pokažu otpor, život se na kraju vrati u normalu ili pruža bljesak nade u promjenu, "ukoliko i novo ne ospori samo sebe". Tek rijetko ti prijelomi dovedu do neke katarze ili promjene lika – to je nekad religijsko prosvjetljenje (kao u priči "Klauzura" o grbavoj činovnici koja dobije otkaz i doživi prosvjetljenje u Lourdesu), a rijetko je to pozitivna izmjena u dinamici prijateljskih ili partnerskih odnosa (kao u pričama "Strip" i "Udar").

U protagonisticama tinja nezadovoljstvo njihovim životnim statusom, to su žene s tjelesnim defektima (kao u priči "Klauzura"), naivne (priča "All alone"), rezignirane (priča "Poslije hormona"), cinične (kao u priči "Mila" i već spomenutoj "Klauzura"). Većina njih su razvedene žene, udovice ili neudane. Junakinja prve priče u zbirci, Poslije hormona, pedesetogodišnja je nastavnica pjevanja. Rezignirana je zbog gubitka muža prije devet godina i odlaska sina u inozemstvo, a kritički promatra svijet oko sebe – pogotovo svoje prijateljice koje, prema njoj, robuju "teroru hormona" – odlaze na tretmane botoksom, vježbaju, planiraju plastične zahvate. Ironično, i ona zapravo želi izbjeći starenje, doduše, znatno bezazlenijim metodama poput "kompulzivnog kupanja" i oblačenja odjeće primjerenije djevojčicama, ali to smatra svojevrsnim procesom oslobođenja od bioloških zadatosti. Napetost između starosti i mladosti puca kad protagonisticu njezin učenik napastuje jer ga ona odbije dalje podučavati. Iako se uspije obraniti, protagonistica uviđa koliko je zapravo krhka i nezaštićena. Prema njoj je "ženina sloboda samo san u zasjedi muških hormona", čime se implicira da biološke razlike sprečavaju razumijevanje među spolovima.

Uopće, žene i muškarci u zbirci su pozicionirani kao neprijatelji, a u najboljem slučaju ih veže seksualna privlačnost ili pak konvencije bračnog života koje se često raspadnu bilo smrću (kao u priči "Poslije hormona"), bizarnim događajima (poput onih u priči "You will lose all unsaved data") ili prevarom (priča "Strip"). Oni se izruguju nekonvencionalno privlačnim ženama (kao u priči "Ivančica") ili ih odbijaju s gađenjem ( kao u priči "All alone"). Antagonistički status muškaraca podcrtava se tako što ih se na nekim mjestima pripisuju termini vezani uz životinje – imaju "reflekse mladog geparda", "love" žene, a u priči "Žabac", parodiji poznatog motiva iz pop kulture, muškarac je doslovno životinja.

Pripovjedački je ton u zbirci mjestimice ironičan (pa će se tako u zbirci naći rečenice poput: "Radi kao sitna činovnica, za što srećom, još ne traže mladost i ljepotu."), ali ponekad neočekivano isklizne u patetiku (dobar primjer je rečenica: "Očajni drhtaji kidaju njenu vitku pojavu."), čime poništi prethodno uspostavljen ironični otklon. Uz to, pripovjedački glasovi često pribjegavaju objašnjavanju i ponavljanju – primjerice, u priči "Vrata", protagonistica više puta u prvim recima ističe da je hladno. S druge strane, u pričama "Srećica" i "Ivica i Marica" ironičnost, pa i izrugivanje likovima je najefektnije upravo zbog korištenja umanjenica kao izraza privrženosti između likova. Majka svog pedesetogodišnjeg sina zove srećica, a brat i sestra četrdesetogodišnjaci si također međusobno tepaju nadimcima.

"Srećica" i "Ivica i Marica" su ujedno i najuspjelije priče u zbirci. "Srećica" efektnom gradacijom scena pokazuje postupni raspad majčine iluzije da će njen pedesetpetogodišnji sin Srećko uvijek biti uz nju i njezine životinje (mnoge od njih ptice u kavezu što podcrtava Srećkovu zarobljenost). Srećko pronalazi ženu koja na dolaskom u kuću simbolički reže Srećkovu pupčanu vrpcu puštanjem ptice iz kaveza. Priča "Ivica i Marica" tematizira životnu simbiozu brat-sestra-njen muž. Brat je nezaposleni branitelj s PTSP-om kojeg sestra tetoši, a muž prezire jer ima bolji položaj od njega u tom odnosu: "Njemu daješ sladoled ispred televizije, a ja neka si uzmem sam", reći će muž. Iako se i ovdje tematiziraju nezdravi obiteljski odnosi, suosjećamo s bratom kojeg život nije mazio i sestrom koja mu predstavlja "sponu sa stvarnošću kakva jest".

Priče iz posljednjeg ciklusa, "Osporavanje stvarnosti", igraju se s granicama stvarnosti i monotoniju općih mjesta realističke proze razbijaju iščašenim elementima. Nažalost, usprkos zanimljivim premisama, ove su priče prekratke stoga njihov potencijal nije do kraja iskorišten, pogotovo u pogledu fantastičnih elemenata.  Primjerice, priča San o bijegu o ženi koja se skriva od nasilnog muža ispod deke i pritom prijeđe u paralelnu stvarnost više funkcionira kao nedovršena skica za nešto duže. Doduše i duže priče imaju slabosti. Primjerice "Doktor Koromandel" je miks bajke i SF-a o neobičnom liječniku čiji je kredo "vratiti simetriju svemu što je izgubilo ljepotu i skladu", odnosno "pomaknuti sinkopiranu stvarnost". Mijenjajući bolne točke svojih klijentica (nos, visinu, neplodnost!), doktor mijenja stvarnost. Međutim, agresivno uplitanje ljubomornog muža jedne od njih, Verene, uzrokuje reset "poboljšane stvarnosti", kako to naziva doktor, odnosno nestaju promjene koje je napravio na klijenticama. Doktor predlaže Vereni  prebacivanje u stvarnost u kojoj je ona sretna. U toj stvarnosti ona ne više ne prepoznaje svog muža, pa se on na prijedlog doktora promijeni da bi ga ona opet zavoljela. Rasplet situacije je prebrz i neuvjerljiv – muž sruši zgradu u kojoj je Koromandel imao svoj ured, izgradi novu zgradu u kojoj se opet nalazi ured. Događaji se ponavljaju: Verena opet dolazi kod doktora, ali je ovaj put dočeka muž. Čim je uzme za ruku "čitava stvarnost se sabije i presloži u nekom drugom vremenu i prostoru." Iako je ideja dobra, svakako postoje slabosti: prije svega, koncept vremena nije do kraja jasan – radi li se o putovanju kroz vrijeme ili paralelnim stvarnostima, a dijelovi o druge dvije klijentice su zapravo suvišni kad je već pripovjedački fokus na Vereni.

Zapravo, kroz cijelu zbirku su prisutni ovakvi elementi. Uz već spomenutu tendenciju suvišnog objašnjavanja, ističu se i stilske nespretnosti kojih ne manjka (naći će se tu rečenice poput: "…muškarac pije nezadrživo usamljenu mineralnu vodu"; "Katarina se zalijepila zamjetno duže od zalihe vlastite hrabrosti"), kao i izraženu stereotipizaciju likova: tinejdžeri preziru svoje roditelje, majke su ili bezosjećajne ili pretjeruju u brizi za djecu. Sve u svemu, zbirka Osporavanje kiše unatoč nekim svijetlim momentima, ipak ne uspijeva ostaviti dobar čitateljski dojam.