Ono što (ni)je pjesma

Pojam praga u kontekstu naratologije poprima specifične konotacije. Prema Gérardu Genetteu, naslov kao dio "praga" u tekst trebao bi tekst posredovati, "odškrinuti" za čitanje. Razmišljajući o tome, na pamet mi padaju tri proizvoljna uvjeta, svojevrsni orijentir za naslovljavanje. Prvi je zvučnost, pri čemu naslov funkcionira kao prepoznatljivi intro, "udica" za čitatelja; drugi jezgrovitost, uspješna kondenzacija teksta, a treći, u nedostatku preciznijeg pojma, odmjerenost. Ponavljam, u nedostatku pojma, jer odmjerenost koju navodim ovdje podrazumijeva izbjegavanje deklarativnosti, onih rješenja koja, težeći efektnosti, na kraju djeluju preuzetno, nevješto.

Naslov nove, druge po redu zbirke pjesama Matka Meštrovića Ono što nigdje nije zadovoljava izvedeni kriterij, poigravajući se značenjskim slojevima, kontrastima i zvukom. Slojevima, jer označivanje čega zamjenicom to a priori semantički umnožava (a tako i golica čitateljsku pažnju); kontrastima, jer označivanje čega, pa makar i zamjenicom, sugerira da ono postoji, da negdje ipak jest [suprotno negaciji (iz) naslova]; zvukom, jer kombinacija aliteracije i asonance i okruživanje naslova samoglasnicima rezultira eufonijom, blagom vibracijom pri izgovoru.

Opisana kombinatorika primjenjuje se na većem dijelu, usto popriličnog, prostora zbirke (sedamnaest ciklusa od kojih svaki sadrži desetak pjesama, sveukupno sto pedeset i pet pjesama), iako s manje uspjeha nego što je to slučaj s naslovom. Kad je o strukturi riječ, spomenimo i da je svaki ciklus naslovljen po prvoj pjesmi u ciklusu, a te pjesme u sadržaju su uvučene i otisnute velikim tiskanim slovima, imitirajući odnosno poništavajući podnaslove, izdvajajući se iz cjeline teksta.

Prije nego što nastavim, treba navesti da autora prvenstveno povezujemo s područjem likovne umjetnosti i dizajna – upravo pojam design/dizajn popularizirao je zajedno s povjesničarom umjetnosti Radoslavom Putarom. Također, kao jedan od ključnih teoretičara likovne scene, Meštrović je bio član Gorgone, a zatim i jedan od inicijatora pokreta Nove tendencije (1961-1973) – svemu tome posvećena je obimna, bogato opremljena i vizualno dojmljiva monografija Gorgona Ješe Denegrija (Agroinova, 2018.). Među ostalim, ona propituje kontakt Gorgone i (umjetničkog) vremena, podvlačeći njenu značajku protokonceptualnosti. Riječ je, dakle, o grupi koja je, kako izvedbenim ritmom tako i ritmom svakodnevice (sastanci, šetnje, korespondencije), sa sviješću o tadašnjim umjetničkim i filozofskim strujama, promišljala ujedno banalnost i rubnost, egzotičnost egzistencije.

Nekako na tom tragu moguće je tumačiti Meštrovićevu poetiku. Riječ je, naime, o temama – ispravnije, pitanjima – koja se mogu označiti kao egzistencijalna, a koja formiraju i horizont filozofije egzistencijalizma. Među ostalim, mogu se izdvojiti konstrukti identiteta i boga, fenomen smrti, sram.

Iako uglavnom nastupa propovjednički (pripomažu tome sentencijalni izraz i obraćanje u drugom licu jednine), lirski subjekt koleba se između apatije i revolta, pri čemu je njegova misaona os sumnja. U tom svjetlu, kao svojevrsni kondenzat zbirke mogu se izdvojiti stihovi "Najupitnije / najspornije / najkrhkije / najbeznadnije / od svih mojih htijenja / (...) jest moje očitovanje sebe" (Gdje sam ja). U refleksiji koja zahvaća kompleksno ljudsko biće (odnos prema intimnom, duhovnom i društveno-političkom), subjekt promišlja i kategorije prostora i vremena, jednako prisutne u filozofskoj misli. U tonu subjektovog iskaza, i te kategorije su vrtložne, varljive – okviri koje tek čovjek ispunjava sadržajem.

Također, subjektov "okoliš" (ili okoliš pjesme) dramatiziran je antonimskim parovima dobro-zlo, svjetlo-mrak, biće-nebiće i sl., obilježen pitanjima (odnosa) ljudskog bivanja i znanja, kao i pitanjem razina ljudske svijesti – što priziva raznolike i guste filozofske izvore.

Nadalje, problem zbirke koji sam iznad najavila ne tiče se tematike zbirke ni njenog referencijalnog polja nego izvedbe. Na kvalitativnoj razini, grubo rečeno, pjesme nerijetko otkližu u manirizam i banalnost; na kvantitativnoj razini, zbog opsega i sličnosti pojedinih pjesama tekst često provocira déjà vu fenomen. Kako bih potkrijepila rečeno, navodim dio pjesme Nepostojanje:

"U dubokoj nejasnoći / razapinjem slabašne snage / između smisla koji ne dosižem / i nesmisla koji me poplavljuje // (...) trn sam neke ruže / koja ne cvjeta stoljećima / a sjećanje na nju / moje ili tuđe / davno je pohranjeno u njedrima tišine / koju nitko ne uspijeva probuditi // Nepostojao sam od malena."

Manirizam koji sam iznad spomenula može se, linijom navedene pjesme, razložiti, primjerice, na izraze "trn ruže" ili "njedra tišine" (među ostalim, u zbirci se nižu "smaragd oka", "požar strasti" i druge prestilizirane, upadljive figure). U kombinaciji s daljnjim subjektovim izvodom, ostaje dojam lamentacije koja ne uspijeva umjetnički preraditi stvarnost. Odnosno, zapis ne uspostavlja autentičan pogled na odnose čovjeka i svijeta nego se njima bavi lijeno, unutar postojećih misaonih i stilskih kalupa.

Na tom tragu, dijelovi nekih pjesama, poput Dobar pastir, djeluju sentencijalno, kao reformulacija poslovica ["Svaki dan je osoba / pusti da on tebe vodi na pašu / a ne ti njega / ti samo pazi da ga ni u čemu ne priječiš / da mu ne budeš na putu (...)"], iako taj ton, podebljan još nekim trenucima zbirke (primjerice, pjesme Spasonosno ne!, Nema bespuća i Odgovor) karakterizira i self-help diskurs pa i pripadnu mu formu motivacijskog govora (pep talk). Pritom treba spomenuti kako ta vrsta izraza, kao i iznad navedeni ispovjedni reci, u zbirci uglavnom nose svijest o težini, neizvjesnosti života ("baci udicu / u to pusto nepovjerljivo more / nikad ti neće reći što skriva").

Tu se nekako nameće i lik boga, ponekad posredovan pojmovima duše, vječnosti i neba a ponekad naznačen kao dirigent društvenog zla ili bar distancirani promatrač. No, i tu se izvedba svodi na opća mjesta religijske svijesti ("Ako svijeta bude / prije ili poslije / doći će do njega / Tada će to biti / svijet pravednih / bez kralja šefa / a i boga"), na opaske o božjoj svemoći ("nepoznati svojeglavi moćnik").

Sve to potencirano je neobično opsežnim rukopisom, dvjestotinjak stranica kratkih i srednje dugih uradaka koji bi, strukturno gledano, funkcionirali i bez organizacije u cikluse. Pritom je, uzevši u obzir ulogu urednika, autor tek sukrivac.

Prije kraja, Ono što nigdje nije je knjiga i nekih dobrih momenata, pjesama u kojima autor operira velikim temama nepretenciozno, nijansirajući odnos između označitelja i označenog, razmatrajući potencijal riječi:

"Nešto crveno u dubini / sljubljeno s nepostojećim / diše valovima plave duljine / grli nedozvane glase / pjeva iz lijeve pete / jaše pilu naopačke / cvili nečujno / hrče gromoglasno / ne priznaje riječi / ali jede slova / od olova / mišlju briše guzicu / nogom čaška dušu / izvodi mrtvačko kolo / polaže vijenac zubi / na neki cvijet / a on plače zadivljen tom pažnjom / gleda kroz trepavice / i broji latice / od jedan do sto." (Od jedan do sto)

Umjesto uobičajene žalopojke, ovdje je riječ o originalnijem, leksički slojevitom i dobro ugođenom iskazu. Koristeći, kao u većini zbirke, glasovne figure aliteraciju i asonancu, a izbjegavajući banalne igre riječima (tkân-tkâm, sapeta-raspeta, nesreći-Ne! reći, itd.), autor, ne samo misaono, nego i zvučno rafinira tekst, ostvarujući efekt provokacije.

Naposljetku, pokazani uraci ukazuju na kvalitativne skokove, mogućnost da se pomnim tretmanom ideje i forme dobije pjesma u punom smislu riječi. Odnosno, da se poigram naslovom, ukazuju na kontrast – na ono što pjesma jest i što u pjesmi, da bi se pjesmom zvalo, mora biti, kao i na ono što pjesma nije; ono što, bez obzira na prag i sve njegove pragove, ostaje sirova tekstualna masa.