Alen Mešković:
Ukulele Jam (Algoritam, Zagreb, 2014.; S danskog prevela
Đurđica Žlebačić Sørensen; Prijevod obradio Alen Mešković)
Bila jednom jedna zemlja.
Ovako bi mogla započeti svaka od nebrojenih priča ljudi koji su pred ratnim kaosom 1990-ih iz svojih gradova otišli u bijeli svijet, u neke druge, daleke gradove kojima ponekad ni ime ne znamo izgovoriti. Postali su dijelom tih australskih, kanadskih, američkih, švedskih, danskih, njemačkih gradova, nakon kompliciranih procedura, prije ili kasnije, dio njih je i službeno dobio državljanstvo. Ovladali su jezikom nove zemlje, zaposlili se ili nastavili prekinuto školovanje, osnovali obitelji, i danas, dvadesetak godina poslije, navrate ljeti ili za praznike u svoju staru domovinu.
Ovo je sve nekad bila jedna zemlja, pričaju svojoj djeci koja su rođena u dalekom svijetu i jasno, sve što znaju o toj nesretnoj zemlji čuli su iz priča svojih roditelja. Kasnije, kad malo odrastu, iz različitih izvora doznat će možda i malo drugačije verzije jedne te iste tragične priče, ali čak će i u tim drugačijim verzijama stajati ono – bila jednom jedna zemlja, bila, pa je više nema.
Netko plah, paranoičan ili samo narogušen pomislit će da se ovdje spremamo šmrcati i tugovati nad pepelom te bivše zemlje koja se raspala po zacrtanim šavovima Badinterove komisije, ali ne. Pred sobom imamo knjigu koja se, među ostalim, bavi posljedicama raspada SFRJ, a one, kao i uvijek, postaju jasnije kad ih sagledamo iz perspektive pojedinca.
Roman Ukulele jam Alena Meškovića jedna je od priča u kojima se nepogrešivo zrcali kaos devedesetih. U proljeće '92. pred Mikijem se prostiralo obećavajuće ljeto, možda i najbolje u njegovom životu – tako se barem činilo. U svega par nevjerojatnih tjedana sve se okrenulo, cijeli život se pretumbao i on se našao s majkom i ocem u autobusu koji je žurio prema Majbulama na Jadranu.
Mister No, Mikijev stariji brat, nije bio s njima i nitko nije znao gdje je. Po najpovoljnijoj verziji – završio je u jednom konclogoru blizu Banja Luke, po najgoroj – ubijen je odmah nakon što su ga odvojili od njih.
Stotine tisuća ljudi iselilo je devedesetih iz Bosne i Hercegovine. Raselili su se po cijelom svijetu i mnogima od njih Hrvatska je bila prva stanica na putu. Da ironija bude veća, naselje Majbule, gdje su u Crvenom križu našli smještaj Mikiju i njegovim roditeljima, onih davnih godina bilo je namijenjeno oficirima JNA i njihovim obiteljima – istoj onoj JNA zahvaljujući kojoj su morali napustiti svoj grad. Soba 210, zgrada D1, postao je tako njihov privremeni dom smješten gotovo na samoj morskoj obali. Cijeli centar bio je napučen prognanicima i izbjeglicama.
"Kada bi radio zatreštao o 'izbjeglicama' i 'prognanicima', mrštili bi se i stari i ja. Tim pojmovima su uloge bile jasno podijeljene: Bosanci iz Bosne su bježali, a Hrvati iz Hrvatske bili protjerivani. Stalno su nas na to podsjećali. O Hrvatima iz Bosne se daleko ljepše govorilo nego o nama i Srbima, ali ni oni nisu uživali iste blagodati kao Hrvati iz Hrvatske. Iako su bili Hrvati, i njih se nazivalo izbjeglicama."
Kao i u
Hotelu Zagorje Ivane Simić Bodrožić, i u Meškovićevom romanu jasno vidimo tragikomičnu, šizofrenu hijerarhiju među onima koje je zadesila ista nesreća.
Hotel Zagorje i
Ukulele jam dvije su bliske priče o odrastanju u potpuno nenormalnim, iščašenim, pa i ekstremnim uvjetima.
Vrijeme o kojem nam pripovijedaju Ivana i Alen, devedesete godine prošlog stoljeća počevši od jeseni '91., odnosno proljeća '92., sad se već čini prilično dalekim, ali je zauvijek ostavilo neizbrisiv trag na svima. Naročito na onima koji su još kao klinci bili prisiljeni živjeti po skučenim sobičcima hotela, kampova ili turističkih naselja smještenih usred naoko idiličnog krajolika. U tkiva oba romana duboko su urezani i oni kojih nema: otac i stariji brat za koje se ne zna ni gdje su, ni da li su uopće živi.
Usprkos svemu – nenormalnim uvjetima, poniženjima, strahu i neizvjesnosti - život se nastavlja i djeca odrastaju. Miki stječe prijatelje u novoj sredini, a kako to i inače biva, glazba je uvijek tu negdje kao poveznica, čvrsta točka u kojoj se mogu pronaći i oni naoko potpuno različiti i nespojivi.
Ključno mjesto za Mikija i njegove prijatelje predstavlja noćni klub Ukulele. To je ta oaza u kojoj može privremeno zaboraviti na sve nevolje. Između škole i roditelja koji po cijele dane slušaju vijesti od kojih ti ne može biti bolje, već samo još gore, Miki instinktivno stvara paralelni svijet prijatelja, heavy metala i prvih ljubavi, svijet koji barem podsjeća na normalan život.
Ukulele jam Alena Meškovića u Danskoj je dočekan hvalospjevima i dobrodošlicom. Danas, tri godine poslije, Mešković se vraća na Ove Naše Prostore i mi mu također želimo dobrodošlicu, ne zato što je Alen naš, a Ukulele naša priča, već zato što to kao pisac zaslužuje svojim prvim romanom.
Ukulele jam čita se u jednom ili najviše dva daha što je, po mojem skromnom sudu, jedna od najboljih osobina koje roman može imati. Tomu je svakako pripomogla i Meškovićeva autorska obrada prijevoda. Ono oko čega je po vlastitom priznanju najviše strahovao, u potpunosti je uspjelo. Jezik kojim govori je stvaran i živ, razgovijetan i jasan.
Priča je teška ili, kako autor (citirajući Gileta) kaže – teška kao konj. Roman se, međutim, čita s lakoćom, a čitatelja će i nasmijati i rastužiti jer svaka naša priča iz devedesetih nosi onaj prepoznatljivi okus gorčine koji ne slabi ni nakon više od dvadeset godina.
U jednom trenutku postavljeno je pitanje gdje su te mučne devedesete u našoj literaturi. Sazrijevale su i sad su napokon tu:
Crnac Tatjane Gromače (2004.),
Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić (2010.),
Kako vojnik popravlja gramofon Saše Stanišića (2006.),
Jugoslavija, moja domovina Gorana Vojnovića (2013.),
Ukulele jam Alena Meškovića (2011.) itd.
Nekadašnja djeca prognanici i izbjeglice danas su odrasli ljudi. Neke od njih objeručke su prigrlile njemačka, danska, američka književnost. Respektiramo činjenicu da su oni sad fakat njemački, danski, američki pisci, ali su i naši. Ono o čemu pišu nepogrešivo je naše.
Velika i topla preporuka za Ukulele jam, čitaj dobro – čitaj domaće!
