I. sjećanja su zamrznuta stanja koja dobrovoljno odmrzavamo u svako godišnje doba pogonskim gorivom emocija ili posve racionalno ohlađeno
Ponekad je prirodnije krenuti od kraja. Na posljednjim stranicama Glumčeve autobiografske knjige nalazi se tako esej Alojza Majetića u čijem je središtu pogled. Na sasvim neuobičajen način Majetić, Glumčev prijatelj i književni drug, zaokružuje Glumčeve zapise o vlastitome životu i susretima s umjetnicima, i to kroz interpretaciju Glumčeve pjesme o njegovu psiću Indiju.
Pogled o kojem govori esej jest pogled koji je uperen u Autora: tajanstveni pogled psića u koji se ne može proniknuti, a istovremeno pogled kojem ne preostaje drugo negoli vjerovati svome prijatelju – Autoru. Kroz taj nedohvativi pogled Majetić je prizvao pogled čitatelja – pogled koji može biti kritički, pogled koji možda i više naslućuje, zna od autora – ali koji pristaje na autorovu stvaralačku igru prelistavanjem stranica Cjediljke za perfekt, i vjeruje njegovim sjećanjima.
Na prvoj stranici Glumčeve nove knjige ispod poetskoga naslova u zagradi slijedi: rezervirano za sjećanja 1957. – 2010. Naime, ova knjiga nastala je po nagovoru urednika Velimira Viskovića, i to sa željom da nam Glumac, čiji je život uistinu bio obogaćen društvom mnogobrojnih pisaca, slikara i glumaca, predoči i na svoj način usustavi kulturni život druge polovice dvadesetoga stoljeća.
Zbog toga ova knjiga i nije autobiografija u pravom smislu te riječi jer joj nedostaje, kao što to navodi i sam pripovjedač, osnovni dio koji bi uključivao djetinjstvo i mladost, a naglasak je stavljen upravo na poznanstva s velikim imenima njegova vremena.
Glumčeva knjiga stoga nas vraća u 1950-e, kada je Glumac stigao u Zagreb i započeo slobodarski, spisateljski život u krugu tada vodećih umjetnika, novinara, akademika, sportaša. Naime, tekst počinje 1957. godine dolaskom neobičnoga književnog kvarteta u Zagreb, kojemu su pripadali sam Glumac, Alojz Majetić, Zvonimir Majdak i Miroslav Bertoša, te nas uvodi u svijet njihovih književnih početaka, mladenačkih stremljenja i prvih objavljenih djela.
Već nam je na prvim stranicama jasno kako će Glumac o svome životu pripovijedati napose iskreno, neustrašivo i bez imalo lažne skromnosti. Pratimo pripovjedni glas koji nam lica i prošle pustolovine veoma nadahnuto i pitoreskno dočarava.
II. ja sam samo remen na kotaču zamašnjaku na kojem se vrte situacije i lica a upravo su ona esprit ove knjige
Cjediljka vrvi poznatim imenima, od krugovaša i članova Društva hrvatskih književnika, koji su bili prvi etablirani književnici koje je tada mladi Glumac upoznao, pa sve do velikoga Krleže, kod kojega je prvi puta primljen 1969. godine, i čije će utjecaje čitatelj lako prepoznati u Glumčevim fluidnim i dotjeranim rečenicama, a napose u njegovoj kritičnosti.
Autor je posebno mjesto u knjizi posvetio i Majstorskoj radionici Krste Hegedušića, mnogobrojnim slikarima, glumcima i redateljima s kojima je surađivao, ali i prijateljevao. Vođen letećim realijama, spontanošću vlastitoga sjećanja, Glumac je uspio svakom licu, pa makar u tek nekoliko rečenica, udahnuti život, istaknuvši zanimljivu crtu u njegovu karakteru ili izgledu, ili anegdotu koja će se i čitatelju urezati u pamćenje. Tako je, unatoč zaista velikoj količini spomenutih imena, izbjegao katalogizaciju, odnosno moguću suhoparnost u nabrajanju.
Umetanjem pak dviju ljubavnih priča, koje su zaslužile zasebna poglavlja u knjizi, ostvarena je odlična ravnoteža između intimne ispovijesti i dokumentiranja tadašnje zagrebačke duhovne atmosfere.
Prva je ona o Veroniki, prostitutki u koju je bio zaljubljen s devetnaest godina, a druga o kasnijoj ljubavi prema maloljetnoj Zlatki nakon čijeg je odlaska iznjedren i njegov najpoznatiji roman zagrepčanka. I dok dijelovi o poznatim piscima, slikarima i glumcima prvenstveno svjedoče o izrazitoj dinamici kulturnog života u to doba, u ovim poglavljima prevladava živa emocija te se u njima Glumac ponajviše razotkriva svojim razmišljanjima o životu: Jer život, pa i ljubav, nije ništa drugo do topljenje, pretapanje i zgrumenjavanje materije u materiju: rebro u rebro, tijelo u tijelo, duša u dušu.
Ono što ponajviše cijenim u Glumčevoj nesvakidašnjoj autobiografiji jest naglašena iskrenost koja izbjegava svaki oblik lažnog čistunstva ili moraliziranja. To je iskrenost koja se ne libi ljudske nesavršenosti i poroka, a koju će Glumac odlično sažeti u Nerudinoj rečenici: Priznajem da sam živio…
III. ova su sjećanja leteće realije propuštene kroz nepozlaćenu cjediljku vremena
Nadalje, autobiografiju dodatno oneobičavaju tzv. odmorišta, dijelovi koji su umetnuti nakon svakog poglavlja i koji su komentari na vlastito pisanje. U tekstu bez interpunkcije ponovo se otkriva virtuozni pripovjedač čuvene zagrepčanke, buntovnički i, prije svega, poetski glas. Čini se da je autor u potpunosti svjestan zamki koje nosi pisanje knjige po nagovoru, zbog čega se okrenuo upravo ovakvim ulomcima u kojima je mogao komentirati ostatak teksta, njegov nastanak i njegovu problematiku. Odmorištima kao da je htio sačuvati svoju autentičnost.
Mora se priznati da je u tome i uspio. Glumčev tekst ne samo da nas razoružava dirljivim sjećanjima i duhovitim anegdotama nego nas može mnogo naučiti o književnoj povijesti te cirkulaciji znanja i ideja u drugoj polovici prošloga stoljeća. Ako Glumac nešto osuđuje, to je trenutna duhovna letargija i devalorizacija intelektualnoga i stvaralačkoga rada.
Svakako vrijedi spomenuti jednu epizodu iz Cjediljke u kojoj nam Glumac opisuje kako su on i Majetić jedne godine pred Božić okitili bor oglodanim kostima, žlicama, toaletnim papirom, polomljenim češljevima i starim četkicama za zube, a u kojoj će se sjećanjem na tu sliku narugati i nekreativnosti konceptualne umjetnosti.
Tom se upečatljivom slikom vraćamo Majetićevu završnom eseju. Njime i citatima iz 'odmorišta' logično je bilo započeti tekst o ovoj autobiografskoj knjizi iz više razloga. Prvo, u poetskim 'odmorištima' najbolje prepoznajem Glumčevo autentično, slikovito i autoironično pismo, od kojega nije odustao ni u knjizi koja je možda početnom idejom naginjala tomu da bude publicistička.
Drugo, kao što smo vidjeli, njegov je život u ovoj knjizi ispisan preko drugih likova, njegovih prijatelja i umjetnika, čije su fotografije i pisma također umetnute u knjigu. Kao što Glumac ističe u jednom dijelu knjige, oni su njegov vječni kapital, stoga ne čudi što je sjećanja zatvorio prijateljevim kraćim esejom.
I naposljetku, zato što mi se čini da zagonetni pogled psića iz tog teksta ne utjelovljuje samo pogled jednog čitatelja, s kojim autor ostvaruje prešutni dogovor povjerenja, već je to pogled koji okuplja sve njegove suputnike, od Gavelle, Vesne Parun, Luke Štekovića, pa sve do Božidara Oreškovića, Ede Murtića i samog Majetića. To je pogled koji je Glumčevoj nepresušnoj imaginaciji dao pravi uzlet, koji njegovu cjediljku vremena, rekla bih, pozlaćuje.
foto: Phil Dragash (Flickr)
