Od starog Rima do Antarktika

Robert Graves: Zdravica za Avu Gardner (Sandorf, Zagreb, 2014.; S engleskog preveo Saša Drach)

Za razliku od njegovih poznatijih vršnjaka Remarquea i Hemingwaya, ime Roberta Gravesa jedno je od onih na koje se baš često ne nailazi u književnom svijetu u posljednje vrijeme. 

No nakladnička kuća Sandorf odlučila je, barem u Hrvatskoj, promijeniti situaciju i ponovno aktualizirati lik i djelo ovog pjesnika Prvog svjetskog rata i autora povijesnih romana među kojima je najpoznatiji i ekranizirani Ja, Klaudije. U prilično zahtjevnom pothvatu izdavanja Gravesovih odabranih djela, poput Zbogom svemu tome, Homerova kći, Kralj Isus i za prijevod nagrađene zbirke pjesama, našla se i zbirka priča Zdravica za Avu Gardner. 

Priče iz ove zbirke Graves je objavljivao na obje strane Atlantika u raznim američkim i britanskim novinama kao što su New Yorker, Punch, Saturday Evening Post, pa čak i Playboy i Sports Illustrated, a karakterizira ih izrazita anegdotalnost u kojima glavnu ulogu često imaju upravo lik samog pisca i novinarski stil pisanja. Podijeljene su pak u tri ciklusa koji prate Gravesov životni i stvaralački put: 'Engleske priče', 'Rimske priče' i 'Priče s Mallorce'. 

'Engleske priče' su tematski najšarolikije od svih, a otvara ih sjajni 'Urlik' koji sadrži nadnaravne elemente horora kojem je Graves očito bio suptilno naklonjen. Bizarnosti se nastavljaju u pričama 'Stari Papa Johnson' o kraljevskom službeniku na antartičkom Osamljenom otoku, 'Pokoju vječnom' čiji su protagonisti opsesiju proizvodnjom komposta doveli do moralno upitnih granica te 'Dogovoru za Svijećnicu' koji je Gravesu na vrata doveo pripadnike britanskog kulta. 

Tu su i dvije priče o Prvom svjetskom ratu, vjerojatno ne slučajno odabrane za kraj ciklusa: 'Božićno primirje' i 'Pobijedio si, Houdini!' Relativno duge u usporedbi s ostalima, Gravesov su osvrt na ratne dane, začudno lišene nasilja i grafičkih opisa stradanja. Upravo suprotno, tema primirja na frontu i putešestvija sitnog prevaranta koji je s Gravesom bio u rovovima obojane su ugodom i nostalgijom. 

'Rimske priče' su najkraći ciklus i posve su lišene autobiografskog elementa. One su svojevrstan paunov rep ove zbirke koji služi kako bi se prikazao i taj dio Gravesova stvaralaštva - bogat klasičnim obrazovanjem, ali pripovjedački vrlo domišljat. Stoga ne čudi što su priče o rimskoj svakodnevnici, ispunjenoj odlascima u terme, arenu i na gozbe, najvrckavije i potencijalno najdopadljivije široj čitateljskoj publici. 

U 'Pričama s Mallorce' Graves sve otvorenije zakreće u autobiografsko pripovijedanje, pa se zato i sve češće spominje njegova obitelj što značajno mijenja atmosferu priča iako se u samom piščevom stilu nije zapravo promijenilo ništa. Zapleti su zgodni i ponekad trivijalni, najčešće se događaju susjedima i prijateljima oko obitelji Graves, a nekoliko priča odaje dojam prepričavanja anegdote koju je autor načuo na ulici ili u prolazu. 

Ovaj specifični oblik novinske priče vrijeme svakako nije mazilo, no takva situacija zapravo ide u korist piscima poput Roberta Gravesa čije priče sada možemo prepoznati kao autentične izraze ondašnjeg društva i kulture čitanja, umjesto kao staromodne i dosadne. Kratke, jezgrovite i začudne, one su poput dobro poznatog mirisa kojeg pamtimo iz djetinjstva, iako ga ne možemo uvijek točno identificirati. U njima ima topline i šarma, ali i neupitne kvalitete zbog koje se Gravesovo pisanje aktualizira veoma lako i ostaje uvijek jednako zanimljivim i svježim.

Katarina Brbora
foto: Matthew G